Prehrambene boje ili bojila mogu se pojaviti u nizu namirnica, od slatkiša do preljeva za salatu. Percepcija potrošača i potražnja potaknuli su zamjenu sintetičkih bojila prirodnim alternativama.
Boja je jedno od najvažnijih organoleptičkih svojstava prehrambenih proizvoda budući da je važan parametar koji potrošaču daje predodžbu o prihvatljivosti hrane, njenom sastavu, okusu i svježini.
Izvorna boja
Bojila se dodaju prehrambenim proizvodima iz različitih razloga kao što je vraćanje izvorne boje izgubljene zbog utjecaja izlaganja svjetlosti, promjenama u temperaturi, vlage ili uvjeta skladištenja.
Jedan od najčešćih razloga zbog kojeg se dodaju bojila je da se prehrambeni proizvod učini što atraktivnijim.
Aditivi za boje mogu se klasificirati kao prirodni i umjetni. Umjetna bojila se dobivaju sintetski, a prirodna se dobivaju iz povrća, minerala ili životinja.
Većina umjetno obojene hrane obojena je sintetičkim hemikalijama na bazi nafte.
Budući da se prehrambene boje koriste gotovo isključivo u hrani niske nutritivne vrijednosti (slatkiši, bezalkoholna pića, želatinski deserti..), dobro je pravilo jednostavno izbjegavati svu obojenu hranu, prenosi 24sata.hr.
Tvrdnja o umjetnim prehrambenim bojama koja najviše zabrinjava je da uzrokuju rak. Međutim, dokazi koji podupiru ovu tvrdnju su slabi.
Na temelju trenutno dostupnih istraživanja, malo je vjerovatno da će konzumiranje prehrambenih boja uzrokovati rak.
Alergijske reakcije
Određene prehrambene boje kod nekih ljudi izazivaju alergijske reakcije, ali ako nemate simptome alergije, nema razloga da ih izbacite iz prehrane.
Tvrdnja o prehrambenim bojama koja ima najjaču znanstvenu podršku je veza između prehrambenih boja i hiperaktivnosti kod djece.
Nekoliko je studija otkrilo da boje za hranu povećavaju hiperaktivnost kod djece sa i bez ADHD-a, iako se čini da su neka djeca osjetljivija od druge.
Dosta je kontroverzi u vezi sa sigurnošću umjetnih bojila za hranu. Sva umjetna bojila koja se trenutno koriste u hrani prošla su ispitivanje toksičnosti u studijama na životinjama.
Regulatorne agencije, poput američke Agencije za hranu i lijekove (FDA) i Evropske agencije za sigurnost hrane (EFSA), zaključile su da boje ne predstavljaju značajan zdravstveni rizik.
Zanimljivo je da se neke prehrambene boje smatraju sigurnima u jednoj zemlji, ali su zabranjene za ljudsku konzumaciju u drugoj, zbog čega je vrlo zbunjujuće procijeniti njihovu sigurnost.
Sintetička prehrambena bojila korištena su zbog svoje visoke stabilnosti i niske cijene. Međutim, percepcija potrošača i potražnja izazvali su zamjenu sintetičkih bojila prirodnim alternativama.
Primjena prirodnih pigmenata može biti ograničena manjom stabilnošću, slabijom tinktorijalnom snagom, interakcijama sa sastojcima hrane i nemogućnošću usklađivanja željenih nijansi.
Priroda bojila
Stoga niti jedno bojilo dobiveno prirodnim putem ne može poslužiti kao univerzalna alternativa određenom sintetskom bojilu u svim primjenama.
Navest ćemo samo nekoliko primjera uobičajenih prirodnih bojila koja se koriste u prehrambenoj industriji - kao što su karmin, također poznat kao ekstrakt košenile ili karmin crveno, potom annatto, dobiven iz sjemenki stabla achiote (Bixa orellana), hlorofil (zeleni pigment koji se nalazi u biljkama i odgovoran je za fotosintezu) te paprika (dobija se iz mljevenih plodova pojedinih sorti Capsicum annuum, prvenstveno slatke ili blage paprike).
Boje se označavaju E-brojevima na deklaracijama proizvoda, kao i ostali dodaci hrani. E-broj služi kao potvrda toksikološke evaluacije i klasifikacije pojedinog dodatka.
Boje nose oznake od E-100 do E-180, od kojih su neke prirodnog porijekla npr. hlorofil (E-141) i karoten (E-160), dok su druge sintetizirani hemijski spojevi tačno poznate strukture npr. Zeleno S (E-142) i Smeđe FK (E-154).
