Moja prva razmišljanja iz djetinjstva bila su da je naš grad jako lijep u usporedbi s gradovima u okolini i jako bogat. Pitala sam mamu zašto naš grad nije isti kao gradovi u okolini i ona mi je rekla da mi ne pitamo takva pitanja, kaže Nadezdha Kutepova, bivša stanovnica Ozerska, za BBC.
Dva člana moje porodice, moja baka koja je radila kao nuklearni inženjer kao prvi graditelj Mayaka i moj otac koji je bio likvidator i inženjer, umrli su od raka, nisam pitala zašto. 1957. godine dogodila se ogromna nuklearna nesreća u tajnoj nuklearnoj elektrani u gradu Mayak u Sovjetskom Savezu. U to vrijeme to je bila najveća nuklearna katastrofa u historiji.
Unatoč razmjerima ove nuklearne katastrofe, sovjetske su vlasti uspjele zadržati nesreću u tajnosti gotovo četiri desetljeća.
Priča o Mayaku ukorijenjena je u ranim danima hladnoratovske utrke u naoružanju. Kada je Staljin saznao za američki nuklearni program izdao je naredbu za ubrzanje projekta atomske bombe Sovjetskog Saveza. Sovjetski Savez je u to vrijeme gradio nuklearne elektrane na nekoliko tajnih lokacija, a jedno od najvažnijih mjesta bilo je nuklearno postrojenje Mayak i upravo je u Mayaku proizveden nuklearni materijal za prvu sovjetsku atomsku bombu.
Postojao je tajni grad u blizini Čileminska, zvao se Čeljabinsk četrdeset to je bio "atomski grad" koji zvanično nije postojao, te ga niste mogi pronaći na karti. Ljudi koji su tamo živjeli i njihove porodice službeno nisu postojale, kaže historičar Jeronim Perović.
Ozersk se naivao gradom, ali u ruskom zakonu postoji poseban sistem ovlaštenja za takva mjesta gdje samo ljudi koji su stalni stanovnici ovog sistema mogu tamo živjeti i mogu doći, objašnjava Nadezdha.
Znala sam da postoji postrojenje, moj otac je bio inžinjer u ovoj tvornici i većina ljudi u našem gradu je radila za ovu tvornicu i to je sve što sam znala, kaže Nadezdha.
Problem je bio u tome što je nuklearno postrojenja u Mayaku izgrađeno u velikoj žurbi zbog naredbe koju je izdao Staljin.
Staljin je označio sovjetski nuklearni program glavnim prioritetom države kako bi se uhvatio korak s SAD-om, pa su zbog brzine gradnje sigurnost i sigurnosni propisi bili su često zanemareni, kaže Perović.
Na početku su Sovjeti jednostavno bacali nuklearni otpad iz Mayaka direktno u obližnju rijeku Tetra, onečišćujući izvor vode za hiljade seljana.
Kasnije su shvatili opasnosti takve prakse pa su prešli su na odlaganje nuklearnog otpada u podzemna skladišta. 1957. godine kada je sistem hlađenja jednog od skladišta nuklearnog otpada zakazao i tekućina je isparila i koncentrirala se, što je dovelo do hemijske eksplozije koja je bila toliko snažna da je u atmosferu ispustila ogromnu količinu radioaktivnosti.
Oblak radioaktivne pare iz Kiškina bio je prilično koncentriran, rekao bih, tako da se nije proširila u višu atmosferu kao u Černobilu, jer u Černobilu je to bio slučaj zbog toplinskog unosa iz pregrijanog reaktora.To je druga najveća nuklearna katastrofa nakon Černobila, kaže radiohemičar George Steinhauser.
Odmah nakon eksplozije uslijedila je ozbiljna kontaminacija okolnog područja, otprilike 500 000 ljudi je bilo direktno izloženo radijaciji dok je 11 000 ljudi iz 23 sela evakuirano.
Sovjeti su u to vrijeme bili opsjednut tajnovitošću pa stanovnicima nikada nije objašnjen razlog evakuacije, već su im se pričale razne priče na primjer da je došlo do izbijanja neke misteriozne bolesti, kaže Perić.
Istraživači su nakon toga proučavali ponašanje radioaktivnosti, čak su i objavili istraživanja, ali su katastrofu nazvali "eksperimentalnim ispuštanjem velikih količina radijacije", kaže Steinhauser.
Tajnost se održavala gotovo pod svaku cijenu i mislim da su za to postojala dva raloga.
Prvi je da je projekt atomske bombe je bila strogo čuvana tajna, postojanje nuklearnog postrojenje je bila tajna. Drugi razlog je što su Sovjeti poslali prvi vještački satelit "Sputnjik" u Zemljinu orbitu što je bio ogroman propagandni uspjeh za Sovjetski Savez. Stoga bi priča o nuklearnoj katastrofi bila veliki udarac i jednostavno se nije uklapalo u narativ Sovjetskog Saveza kao države koja je uspješna i tehnološki napredna, kaže Perić.
U narednim desetljećima nuklearna katastrofa je ostala pomno čuvana tajna, tek pred raspad SSSR-a počeli su izlaziti detalji o nesreći i užasnim posljedicama koje je imala na ljude i okolinu.
Moje prvo sjećanje o tome kako sam saznala za nesreću iz 1957. su natpisi u lokalnim novinama. Za mene je to bio šok, pitala sam to mamu da li si oduvijek znala da je nesreća ustvari bila ozbiljno nuklearna katastrofa, ona mi je rekla da naravno jer to je moja profesija radila sam u tom odjelu, kaže Nadezdha.
Ali kako je moguće živjeti na taj način, znači da su i moj otac i baka umrli
od raka kao rezultat te nesreće. Odgovorila mi je: "da, naravno, bili su likvidirani, primili su ogromne doze radijacije", otkriva Nadezdha.
Vro je teško reći koliko je ljudi umrlo godinama nakon nesreće, većinom od raka, jer su ti učinci bili dugotrajni i nema jasnih podataka o tome ali mislimo da su brojke u desecima hiljada, kaže Perić.
Imamo strašne slučajeve kod djece druge, treće, pa i četvrte generacije koji se rađaju sa različitim defektima, kao rezultat te nesreće. Jedan od mojih sinova je imao vrlo ozbiljan problem s kožom, a drugi sin je imao šest prstiju, kaže Nadezdha.
Odšteta za žrtve Mayaka je minimalna. S obzirom na to da je Mayak i dalje otvoren i da je najvažnije rusko nuklearno mjesto, malo je zanimanja za prošlost. Evropski naučnici su 2017. otkrili značajan porast razine radijacije diljem kontinenta pratili su podatke i zaključili da je došlo do nuklearnog ispuštanja u blizini Mayaka.
Međutim iz Mayaka su negirali da se bilo šta takvo dogodilo. dBez obzira što su prošle 64 godine od katastrofe i gotovo tri desetljeća od raspada Sovjetskog Saveza, priča o Mayaku ostaje tabu tema skrivena iza zidova zatvorenih gradova i nuklearnih tajni.
