Diletanti na vlasti

Članak iz 1938. godine pokazuje da se u Sarajevu već skoro 100 godina ništa nije promijenilo

Sarajevo kao glavni grad, zahvaljujući diletantskim vlastima i mešetarima, uz kratkotrajne i zanemarive uzmete uglavnom stagnira već 30 godina.

Jedno od većih razočarenja jeste trenutna vlast Trojke koja nije pronašla način da se uhvati ukoštac sa javašlukom u komunalnim preduzećima niti da se općinskim vlastima nametne kao autoritet.

Komunalni problemi u Sarajevu su ogromni. Od smeća i prljavštine do deponije čiji smrad guši skoro pola grada.

Saobraćajna Infrastruktura je propala, ulice su prljave i oronule, svaki manji pljusak dovede do kolapsa u saobraćaju, javni prijevoz je katastrofalan - posebno u rubnim dijelovima grada.

U Sarajevu je stala svaka gradnja jer vlast nema hrabrosti donijeti regulacione planove po kojima bi glavni grad i izgledao kao glavni grad.

Za to vrijeme, vlast se uglavnom bavi socijalama i uhljebizmima poput davanja budžetskih para ljudima da kupe stanove.

A da je ista stvar bila i prije skoro 100 godina pokazuje članak iz Jugoslavenskog lista kojeg je objavio Historijski arhiv Sarajevo.

Iz njega se vidi da su Sarajevo 1938. mučili isti problemi kao i sad.

Pročitajte ovo:

"Sarajevo je, ako niučemu, a ono grdan baksuz u svojoj komunalnoj politici. Proširi se na primjer centralna ulica, stvori se krajičak velegrada, i, ne prođe godina dvije, a asfalt 'istrune', i u dubokim mrkim rupčagama počnu da se mrijeste ribice. Ili, odluči se gradnja trga. Nađe se kredit, digne zajam, napravi projekat, kad tamo, vlasnici zemljišta se popišmane. Postave ljudi upravo basnoslovne uvjete za otkup svojih nepokretnina. Zagolicaju ih općinske pare. Ili na primjer počne se graditi dom za napuštenu djecu. Udare se temelji uz obligatnu svečanost i prigodne govorancije, počne se graditi, dogura se do krova i tu se zastane. Presahnu kredit za unutarnje instalacije. 'Besprizorni' ostanu i dalje na ulicama da 'tucaju' žicu', a lokve kišnice ispune prazne prostorije.

O svim tim sarajevskim baksuzlucima, mogla bi se pokrenuti čitava anketa, a najnoviji primjer samo bi se nadopunio.
Radi se naime o izgorjeloj Kolobari koju je Vakuf odlučio da restaurira i općina se s tim složila, izdavši u tom smislu svoje principijelno odobrenje. Ali Sarajevo ne bi bilo Sarajevo kad bi sve išlo tako glatko i bez komplikacije.

Ovaj put su se 'pobunili' sami suvlasnici Kolobare. Naime, odnosi u ovom starom hanu zapetljaniji su od najzapetljanijeg čvora. Nekretnine su na primjer vlasništvo jednog ili više suvlasnika, zgrada drugog, faktični posjed trećeg, a gornji sprat četvrtog. To je upravo kompleks magaza, čestica, soba i dućančića, sa bezbroj vlasnika i suvlasnika.

Obzirom na ovako komplikovan suvlasnički odnos, Vakuf je izjavio želju da te dijelove najprije otkupi, pa da tek onda pristupi obnovi Kolobare, jer ne želi da ulaže novac u ovu zaista rijetku papazjaniju, pogotovo kada se zgrada poslije obnove neće rentirati, bez obzira šta će se u nju utrošiti znatne sume.

I dogodilo se ono što se obično događa u sličnim slučajevima. Suvlasnici, koji su pozvani na pregovore i koji su dosada za svoje sobice i dućančiće primali po nekoliko desetina dinara, zatražili su za otkup prostor nevjerovatne sume, tražeći po nekoliko hiljada dinara za kvadratni metar zemljišta. I razumije se, pri ovakvim okolnostima, vrlo se lako može dogoditi da se Kolobara uopće ne obnovi, iako ju je Vakuf želio obnoviti baš radi same čaršije, radi Sarajeva, ne računajući tom prilikom na nikakvu materijalnu korist. I ovaj put se ponovio isti slučaj kao i sa trgom Sagrdžije, do čije izgradnje baš iz tih razloga možda neće ni doći."