Bio je prvi nasmiješeni jugoslavenski političar, bez za to vrijeme standardno zabrinute socijalističke 'maske'. S vremenom je, međutim, postao premijer zaleđenog, gorkog, osmijeha. Umro je prije tačno deset godina, davno nakon što su njegove zakašnjele pokušaje ekonomskih reformi i zajedničkog ulaska u EU raznijeli u komade nezaustavljivi nacionalistički vjetrovi, zajedno s federalnom državom koju se više nikakvim liberalizmima nije dalo ni spasiti ni demokratizirati, piše Slobodna Dalmacija.
Englezima je svojedobno vladao Ivan bez Zemlje, kralj koji je ostao bez posjeda koji bi mu donosili prihode i omogućavali upravljanje. Jugoslavijom je prije konačnoga krvavoga raspada vladao sličan takav Hrvat, Ante bez Zemlje.
Historija će Antu Markovića pamtiti kao političkog Don Kihota koji je do zadnjeg trena civilizirano pokušavao izbjeći krv i barbarstvo, pozivajući jugoslavenske narode da se odreknu svojih destruktivnih trvenja i svu raspoloživu energiju ulože u vlastiti ekonomski razvoj.
Da se na političkoj pozornici pojavio pet ili deset godina ranije, možda bi rijeku našeg vremena i uspio preusmjeriti izvan poznate nam matice, no u tom slučaju mi današnji sebi bismo bili posve tuđi i neprepoznatljivi. Srbi i Hrvati susretali bi se bez suvišnih emocija na ljetovanjima, svadbama ili poslovnim sastancima, pjevali, jeli i mirno ispijali zdravice kao npr. Česi i Slovaci. I u davnim Markovićevim premijerskim apelima ne bi danas iščitavali jasne proročke natruhe:
„Trebamo li vratiti kotač povijesti unatrag i platiti cijenu koju smo već jednom skupo platili?! Zablude ćemo plaćati siromaštvom, trovanjem duha i položajem daleke periferije u Europi...“
Posljednji jugoslavenski savezni premijer rodio se 1924. u Konjicu, odrastao je u željezničarskoj porodici u Dubrovniku, a školovanjem u Zagrebu i dugogodišnjim radom u privredi formatirao se s vremenom u tehnokratskog političara vrlo nalik na zapadnjačke, lišenog isprazne komunističke ideologije. Godinama je bio više nego uspješan direktor zagrebačkog “Rade Končara”: privrednog giganta koji je u njegovo vrijeme pokorio brojna inozemna tržišta i zapošljavao čak 25.000 ljudi. Od 1982. do 1988. bio je premijer socijalističke Hrvatske, a kasnije i predsjednik republičkoga predsjedništva, da bi 1989., u sam osvit rata, prilično hrabro stao na čelo SIV-a, tadašnje federalne vlade.
Usprkos već zahuktalom velikosrpskom nacionalizmu, njegovim pandanima i brojnim sekundantima, na trenutak se činilo da bi Marković u svom liberalnom konceptu ekonomskog spasa zemlje čak mogao i uspjeti: u kratkom roku uspio je provesti ekonomske konsolidacije, učvrstiti tadašnju valutu i povećati životni standard, tj. prosječnu plaću. Posebno je bio uspješan u zaustavljanju podivljale inflacije denominacijom jugoslavenskog dinara koji je postao konvertibilan prema njemačkoj marki u omjeru 7:1. Inflacija u Jugoslaviji je s 56 posto u decembru 1989. pala na samo 2,4 posto u martu 1990. godine, a zlatne su rezerve 'eseferjota' gotovo dosegle sumu ukupnoga vanjskog duga zemlje.
Bio je to, međutim, zadnji trak sunca kroz guste oblake koji su se pred neveru nadvijali nad Jugoslavijom. Markovićev program reformi ubrzo je sistemski počela sabotirati srbijanska vlada Slobodana Miloševića, a uskoro su ga dodatno oslabili i suverenistički pokreti u Sloveniji i Hrvatskoj koji su istodobno i parirali i sekundirali Miloševiću. Markovićev Savez reformskih snaga, partiju koja je podržavala njegove ekonomske reforme i zalagala se za evoluciju državnoga uređenja SFRJ prema demokratskim društvima zapadnog tipa, ubrzo su u zemlji opstruirali apsolutno svi, a naročito najzagriženiji Jugoslaveni-centralisti okupljeni u vrhu tadašnje JNA. Zapadne sile su Markovića nominalno podupirale sve do trenutka kad im je postalo jasno da je za spas federalne zajednice previše kasno i da se pukom promjenom ekonomije ne može promijeniti država u kojoj su savezne institucije odavno prestale funkcionirati.
Historijska zanimljivost iz vremena kad je rat u Hrvatskoj već naveliko buktio, a Ante Marković s Franjom Tuđmanom i Stipom Mesićem već jedva preživio raketiranje savezne vojske u Banskim dvorima: jugoslavenskog premijera su od vlastite vojne sile sve do ostavke na funkciju u decembru 1991. čuvali američki marinci, koje mu je ustupila američka ambasada nakon što su mu svi u Beogradu prestali jamčiti ličnu sigurnost. Tvrdoglavi Ante kretao se tad kao fantomski poluilegalac između Zagreba i austrijskog Graza, prkoseći baš svima. Od pokušaja spašavanja Jugoslavije odustao je tek nakon što su mu Milošević i kolege pokušali podmetnuti savezni budžet za 1992. u kojemu je gotovo 90 posto sredstava bilo predviđeno za JNA, odnosno za osvajačke potrebe velikosrpske ratne mašinerije.
Ante Marković je 2003. svjedočio u Haagu protiv Slobodana Miloševića, izravno ga optuživši kao glavnog krivca za sve ratove koji su devedesetih izbili na prostoru bivše Jugoslavije. Njegovi ostaci danas počivaju u Dubrovniku, gradu u kojemu je proveo mladost.
