Maxym čeka. Nešto više od mjesec dana, on i njegovi drugovi spavaju u zemljanim zemunicama, jedu iz konzervi zagrijanih na logorskoj vatri i prate vijesti o ruskoj vojsci koja napreduje samo kilometrima dalje.
"Naravno da dolaze", kaže Maxym. "Ima ih mnogo više od nas."
Oni su ukopani duboko u ovu gustu istočnu ukrajinsku šumu, nedaleko od Slavjanska, i dio su teritorijalne odbrane Ukrajine - neprofesionalni vojnici, od kojih se većina prijavila u prvim danima ruske februarske invazije, piše CNN.
Do sada su izbegavali kontakt sa neprijateljem, provodeći dane ispod maskirnih mreža, pored ogromnih piramida flaširane vode. Ali svaki trenutak svakog dana žive uz topot artiljerije. Njihov logor redovno se obasipa kasetnom municijom. Ubrzo nakon posjete CNN-a, neki vojnici su teško ranjeni u napadu kasetom.
I iako su dobro snabdjeveni protutenkovskim oružjem koje se pokazalo tako odlučujućim u zadržavanju početnog prodora Rusije, to nije oružje koje im je potrebno u ovoj fazi rata.
"Čuje se", kaže Maksimov drug, Mihail, dok teško oružje grmi u daljini. Kao i drugi u ovoj priči, tražio je da se koristi samo ime zbog zaštite privatnosti.
"Za svaki naš teški pucanj, oni naprave 10 ili 20. To je zato što nam nedostaje artiljerija."
Donbas je mjesto gdje je sukob sa Rusijom počeo 2014. A nakon što je Ukrajina ranije ove godine razbila pokušaj Rusije da obezglavi vladu u Kijevu, Donbas je ponovo centar rata.
Njihov neprijatelj napreduje, iako sporo. Dalje na istok, ruske snage su zauzele industrijski grad Severodonjeck i čini se da su blizu opkoljavanja ukrajinskih snaga u susjednom Lisičansku.
To vrši pritisak na najvažnije ukrajinske preostale naseljene centre u Donbasu - Bahmut, Slavjansk i posebno Kramatorsk.
Jedinica za teritorijalnu odbranu samo je jedna u mreži čepova koje ukrajinska vojska koristi da zakrpi rupe u svojoj odbrani.
Ako i kada budu imali direktan kontakt sa neprijateljem, to će značiti da artiljerija nije uspela da zadrži rusko napredovanje, a Slovjansk je u stvarnoj opasnosti.
Mihajlo viri preko ivice rova da pokaže zašto je njegova jedinica ovde smještena. On pokazuje na cestu.
"Ako dođe konvoja“, kaže on, „naš zadatak je da ga zaustavimo“.
Civili za koje se nadaju da će braniti već, i sve više, pate od napredovanja Rusije.
Rakete ispuštaju svoje smrtonosne kasetne terete iznad stambenih blokova, parkinga supermarketa i kuća u predgrađu. Bombe prodiru kroz prozore i vrata i svaki čovjek koji nije imao sreće da bude uhvaćen nesvjestan.
Igor, u svojim kasnim tridesetim, bio je jedan od njih. U ponedjeljak se oprostio od supruge i otišao od njihovog stana na prvom spratu u zgradi iz sovjetskog doba do taksija kojim je vozio za život. Nikada nije uspio.
"Stajala sam ovde i plakala“, rekla je Valentina, 76, njegova komšinica. "Bio je tako dobar momak. Zvao se Igor. A i moj muž se zove Igor."
Eksplozije su rasule krhotine po njenom krevetu, a sada njen suprug, bivši građevinar, pili komad iverice da pokrije razbijeni prozor iznad vrata njihove zgrade.
"Veoma je zastrašujuće“, kaže ona. "Noću se pokrivam jastukom."
Slavjansk snosi najveći teret ruskog napredovanja sa sjevera. Na jugu, Bakhmut plaća još veći danak.
Marina stoji u dvorištu svoje zgrade i struže staklo koje je nekoliko sati prije toga razbila ruska bomba.
"Nismo nikome naudili", kaže ona s mukom. "Mi smo samo jednostavni ljudi. Moj muž je bio radnik hitne pomoći već 45 godina, spašavajući živote."
U ovoj ulici su uglavnom ostali stariji ljudi. Mnogi sinovi i kćeri su odavno otišli, ne mogavši ubijediti roditelje da im se pridruže.
"Nemamo plin, nemamo struju, nemamo vodu. Ali samo želimo da prestane pucnjava."
U šumi, čekajući ruske trupe, Maksim kaže da često misli na svoju trudnu ženu, u njihovom rodnom gradu Harkovu, i na njihovog nerođenog sina.
"Mi ćemo ih izbaciti odavde. Nećemo stajati ovdje i ne raditi ništa. To je naša zemlja i oni nemaju pravo ovdje dolaziti."
