Baš je nekako bilo i prikladno da era Joachima Löwa završi upravo na Wembleyu. Na stadionu na kojem je „Elf" dugo vremena suvereno nastupao. I to u utakmici protiv Engleske. Nacije čija je izabrana vrsta dugo vremena, kako se činilo, izgubila korak s modernim nogometom – dok je Njemačka istovremeno osvajala trofeje.
U osmini finala na Svjetskom prvenstvu 2010., u južnoafričkom Bloemfonteinu, mlada njemačka ekipa u kojoj su nastupali Philipp Lahm, Bastian Schweinsteiger, Jerome Boateng, Sami Khedira, Thomas Müller i Lukas Podolski doslovno je na putu prema osvajanju bronze demontirala takozvanu „zlatnu generaciju" Engleske – tada su dres „Three Lionsa" nosili John Terry, Ashley Cole, Frank Lampard, Steven Gerrard i Wayne Rooney, DW.
Za „Jogijeve momke" ("Jogis Jungs") bila je to ključna stanica u nogometnoj revoluciji koja je kulminirala na veličanstvenom SP u nogometu 2014. u Brazilu. A Englezi su tada nastavili s onim što su radili i do tada – očajnim iščekivanjem međunarodne slave.
Skoro jedanaest godina kasnije dvije su nacije ponovno odmjerile snage u osmini finala EURA2020. Ali ovaj put je dominirao mladi, poletni tim izbornika Garetha Southgatea, predvođen sjajnim Raheemom Sterlingom – na koncu su Englezi zasluženo pobijedili 2:0.
S obećavajućim žrijebom, uz prednost domaćeg terena i ogromnom podrškom javnosti i za mladu ekipu i za selektora, možda je ovaj put konačno došlo vrijeme za Englesku.
A za Löwa, nakon 198 utakmica koje je proveo na klupi „Elfa”, to je vrijeme definitivno prošlo – ustvari je ono prošlo već prije pet godina.
Revolucija 2006.
S vremenom, kad se stvari malo slegnu, 61-godišnji trener iz Schwarzwalda će ostati zapamćen kao jedan od najboljih izbornika u njemačkoj historiji. Možda i kao - najveći.
Kada se Löw priključio njemačkoj izabranoj vrsti, bilo je to 2004., tada kao asistent Jürgena Klinsmanna, zadatak je bio pripremiti "Elf” za nastup na domaćem SP u nogometu 2006. I to nakon poniženja koje je "Elf” pretrpio u grupnoj fazi takmičenjima na prvenstvima Evrope 2000. i 2004.
Njemačkom je nogometu bila potrebna revolucija, i upravo je Löw bio čovjek koji je tu revoluciju predvodio, I to tako da je zauvijek promijenio sudbinu njemačkog nogometa. Kompletno je prerađen sistem poticanja mladih talenata i akademija za podmladak, počelo se forsirati brzi nogomet, s puno tempa u igri, s dominacijom po pitanju posjeda lopte. Löw je bio trener koji je unaprijedio profesiju.
Uslijedili su frustrirajući porazi od Španije u finalu EURA 2008., odnosno u polufinalu Svjetskog prvenstva 2010. Ali na tom nivou nogometne igre, čak i sitnice mogu odlučiti o pobjedniku, a samo sreća može napraviti veliku razliku. Löwu se ne može predbaciti zbog tih poraza protiv „Furije”, Njemačka je ipak nastupala protiv jedne od najvećih ekipa svih vremena.
Vicente del Bosque, tadašnji selektor Španije, kasnije je rekao kako Löwa krasi plemenit karakter, da je to osoba prema kojoj osjeća poštivanje. Tako je to u nogometu, stvari jednostavno ne idu u smjeru u kojem se to želi.
Nakon toga je stigao poraz u polufinalu EURA 2012. I on je zabolio. Löw je taktičkim promjenama htio parirati Italiji, ali to se Nijemcima obilo o glavu i tako „Elf” nije dobio priliku da se u finalu revanšira Španjolcima za poraz od prije četiri godine.
Kritika njemačke javnosti na račun Löwa je tada bila vrlo glasna. I to nikog nije iznenadilo. I on je tada rekao da neke stvari nisu produktivne i da sve to umara.
Vrhunac
Sama činjenica da je samo dvije godine „Elf” kasnije „zaboravio” sve te poraze¸i da je Brazilu osvojio titulu prvaka svijeta, može se zahvaliti upravo Löwu. Bio je to vrhunac njegove trenerske karijere.
Optimalan kadar, pravi ljudi u pozadini, dobra priprema, pravi mentalitet i ispravna taktika – sve se to nekako poklopilo, najkasnije u četvrtfinalu, nakon što je Philipp Lahm konačno prešao na poziciju desnog odbrambenog.
Nijemci su uz malo sreće prošli Alžir u osmini finala, na putu do titule u sjećanju će ostati i brazilski kolaps, ali i individualna briljantnost Maria Götzea – Njemačka je bila na redu za veliku titulu, bila je to kulminacija desetogodišnjeg rada.
Debakl
Nijemci su, kao još uvijek ambiciozni prvaci svijeta, na EURO dvije godine kasnije u Francuskoj, odnosno na prvenstvo svijeta u Rusiji 2018., došli s velikim ciljevima, bilo je sasvim razumljivo. Ali nakon novog polufinalnog poraza 2016., uslijedilo je drugo "poskliznuće” Löwa, a to je, kako će se kasnije pokazati, ostavilo dugoročne i katastrofalne posljedice.
Nakon što su odmah po završetku SP u Brazilu „Elf” napustili važni igrači poput Lahma I Pera Mertesackera, u penziju je otišao i kapetan Schweinsteiger. Bio je to definitivno kraj jedne ere, ali ni Njemački nogometni savez (DFB), a ni selektor to nisu shvatili – Löw je tako ostao Bundestrainer.
Fotografija preplanulog Löwa kako sa sunčanim naočalama pozira nonšalantno na promenadi u Sočiju zauvijek će ostati simbol debakla na SP-u u Rusiji. I ne treba čuditi da je on bio samouvjeren, na koncu konca je on prije toga potpisao odličan novi ugovor s DFB-om za vrijeme nakon SP2018., i to prije nego što je uopće objavio s kojim kadrom želi braniti titulu prvaka svijeta.
Nakon trijumfa u Brazilu, DFB se nije pripremio za vrijeme nakon Löwa, nogometni savez se našao u epicentru korupcijskih afera, i postao je organizacija koja je gotovo opsesivno njegovala marketinšku i PR-sliku kao "Die Mannschaft."
Predsjednik DFB-a Reinhard Grindel nikada se nije osjetio toliko sigurnim na toj poziciji da bi se suprotstavio Löwu i označio početak nove ere – zato i Grindel snosi dio odgovornosti. Ali ni to ne umanjuje Löwovu arogantno insistiranje na tome da će onaj isti nogomet koji je funkcionirao prošlih godina, funkcionirati opet. Ili od sporne odluke da na turnir ne povede Leroya Sanea.
The End
Ali on je svejedno ostao. Pohvalna je bila njegova želja da potiče razvoj nove generacije igrača, ali istovremeno je to bila stvar koju je trebao puno ranije napraviti. No iznenadno micanje veterana Müllera, Boatenga i Matsa Hummelsa iz „Elfa” je bilo nespretno i kontraproduktivno.
Odgodom održavanja EP-a u nogometu zbog pandemije koronavirusa i prebacivanjem turnira na 2021., Löwu je praktički poklonjena još jedna godina da se oporavi od novih poniženja u Ligi nacija (zadnji u skupini 2019., poraz od Španjolske 0:6 u 2020.) ili u srazu protiv Sjeverne Makedonije (1:2, kvalifikacije za Svjetsko prvenstvo) ali i da nekako pređe preko svoje tvrdoglavosti i reaktivira Müllera i Hummelsa.
Njegova čežnja za fleksibilnošću je bila jasna, a pozitivna promjena atmosfere itekako dobrodošla. Löw je zaslužan za to da je uspio formirati grupu koja je bila puno bolje povezana nego momčad od prije tri godine, on je zaslužan za „ubrizgavanje” nove energije u „Elf”. Ali sve to nije bilo dovoljno.
Francuska je mogla pobijediti i uvjerljivije nego samo s tim jednim golom razlike. Pobjeda nad Portugalom je bio ohrabrujuća, ali i pomalo kaotična. Njemačka je samo šest minuta bila udaljena od novog ispadanja u grupnoj fazi – bilo je to u utakmici protiv Mađarske.
I kada se na terenu pojavila ponovno osnažena Engleska, Löw je djelovao kao trener koji se trudio kontrolirati igru koja mu je davno izmakla iz ruku.
I tako on odlazi, a oproštajna turneja neće biti okrunjena bajkovitim krajem. Nekima će možda nedostajati njegov naglasak, tipičan za Baden, regiju na krajnjem jugozapadu Njemačke. Nekima će nedostajati njegovo povremeno bizarno kopanje po nosu. Ali s vremenom će se na njegove zasluge ipak početi gledati s dozom priznanja koje on svakako zaslužuje.
Ali za sada će Joachim Löw ostati zapamćen kao trener koji je sve osvojio – ali nije znao kad se treba povući.
