Utrka za pronalaskom vakcine protiv Covida-19 već traje. Vakcina se mora pronaći, inače ništa više neće biti kao prije. Na tome radi više od 100 kandidata, većina je još u preliminarnoj fazi. Nekoliko je u prvim istraživanjima na ljudima, a tri su u drugoj fazi kliničkih ispitivanja kako bi se vidjelo omogućavaju li zaista imunitet na bolest. Ali niko ne misli da će pronalaženje pobjednika biti lako, razvoj vakcine obično traje godinama. Ovaj put, istraživači i nacionalne vlade nemaju toliko vremena, za wired.com piše Eve Sneider.
U cijelom svijetu razboljelo se više od četiri miliona ljudi, a 280.000 je umrlo. Karantenske mjere i zatvaranje ekonomije koštalo je 30 miliona radnih mjesta samo u SAD-u. Kao što je slavni virolog Peter Piot napisao u izvještaju o vlastitom iskustvu s Covidom-19: „Jedina prava izlazna strategija iz ove krize je vakcina koje se može primijeniti širom svijeta.“
Čak i ako naučnici razviju sigurnu i široko učinkovitu vakcinu, nastavlja Sneider, niko ne zna kako ga podijeliti milijardama ljudi. U početku će vakcina biti malo, ovisno o tome kako će djelovati i kako će se proizvoditi, a potencijalno će ga biti teško i transportirati. Mora se osmisliti kako ga implementirati na planeti prepunoj ljudi u očajničkoj potrebi za njime.
Ko će imati prednost?
Jedan od načina može biti da se u početku vakcina daje samo pripadnicima određenih skupina, smatra Sneider. Naravno, neko mora odlučiti koje će skupine imati prednost. Taj redoslijed neće biti lako utvrditi. Čak i ako odgovor bude da se vakcina prvo daje „onima koji su u najvećem riziku od umiranja“, epidemiološki podaci ne pokazuju sasvim jasno koja skupina ispunjava taj kriterij. Starije osobe imaju veće izglede da se ozbiljno razbole i umru, ali istraživači još uvijek pokušavaju utvrditi, na primjer, kakvu ulogu u prijenosu bolesti imaju djeca.
„Što su podaci detaljniji, to ćemo lakše definirati rizične skupine, s obzirom na rizik od zaraze i rizik od ozbiljnih tegoba“, kaže za wired.com Andreas Handel, istraživač zaraznih bolesti sa Univerziteta Georgia.
„Najveći rizik“ nije nužno najbolji kriterij. Možda bi osobe s visokim rizikom od zaraze, ali nižim rizikom od ozbiljnih ishoda trebali biti prvi na redu. To bi moglo značiti davanje prednosti ljudima na visoko izloženim poslovima, koji uključuju mnogo javnog kontakta ili rješavanje sistemskih problema koji su doveli do toga da su siromašniji Afroamerikanci ili Latinoamerikanci izloženiji bolesti i umiranju od covida-19. To nisu jednostavne odluke, piše Sneider.
„Prednost bi mogle dobiti skupine s prethodnim zdravstvenim stanjima ili ljudi koji zbog svog posla ne mogu izbjeći kontakt, poput zdravstvenih radnika, policajaca ili djelatnika trgovina s prehrambenim proizvodima“, objašnjava Handel.
Prvo dati mladima?
Alternativno, možda bi vakcina prvo trebala ići skupinama kojima će učiniti najviše dobra, imunološki gledano. Vakcina protiv sezonske gripe nije tako učinkovita kod starijih ljudi. Bude li vakcina protiv covida-19 imala ista ograničenja, to će biti problem.
Istodobno bi to moglo biti i rješenje. Možda je najbolja opklada dati vakcinu ljudima koji imaju najveći imunološki odgovor na njega, mladim i zdravim osobama, kako bi se započelo stvaranje imuniteta krda.
„Konceptualno je moguće da je bolje dati vakcinu dobnim skupinama kojima nije toliko neophodno, ali time neizravno zaštititi ostale dobne skupine. Pitanje je, dakle, treba li se fokusirati na davanje vakcine onima koji neće imati izravno koristi zato što je njihov rizik niži, ali ako se cijepe, ne mogu dobiti bolest i prenijeti ga svojim roditeljima“, kaže Handel za wired.com.
Do trenutka kad vakcina bude dostupna, pandemija će možda imati sasvim nove geopolitičke karakteristike. Istraživači ne očekuju da će se bolest promijeniti na neke bitne načine, ali ako se žarišta pojave u zemljama s lošom zdravstvenom infrastrukturom ili oštećenim civilnim društvom, to će im otežati nabavku i primjenu vakcine.
„Kako ćemo donositi javnozdravstvene i etičke odluke, u zemlji i globalno, da bismo osigurali pravičan i povoljan pristup oskudnim životno važnim resursima?“ pita se Lawrence Gostin, istraživač javnozdravstvenih politika na Univerzitetu Georgetown i koautor članka o distribuciji vakcine nedavno objavljenog u časopisu The Journal of the American Medical Association.
Države će se takmičiti
„Države će se vjerovatno takmičiti za oskudne količine vakcina i skladištiti ih za potrebe svojih građana. Kako stvoriti i primijeniti planove i protokole koji će osigurati saradnju svih zemalja i dijeljenje oskudnih životno važnih resursa“, kaže Gostin.
Nije to samo akademsko pitanje. Tokom pandemije gripe H1N1 2009. godine, države su skladištile vakcine iako je bolest širom svijeta ubila 18.000 ljudi, što je zastrašujući broj koji se danas ipak čini malim, piše wired.com.
Dostava vakcina siromašnijim i socijalno neuređenim dijelovima svijeta može biti opasna za zdravstvene radnike. A dijelovi svijeta s manje energetske infrastrukture imat će problema akovakcina zahtijeva hlađenje. Vakcine koje dobivaju potrebiti ljudi u Demokratskoj Republici Kongu dolazi u novoj vrsti prijenosnog hladnjaka.
Zemlje s krhkijim društvima istodobno su i komunikacijski izazov. Ako ljudi ne znaju što se događa ili ne znaju kako vakcina djeluje, možda će ga odbiti. Zamislite da prvi put čujete za vakcinu kad u grad uđu ljudi u zaštitnim odijelima i žele vam dati injekciju, ističe Sneider.
"Moramo biti oprezni"
„Moramo biti oprezni čak i u najnaprednijim dijelovima svijeta, s najboljim i najrazvijenijim zdravstvenim sistemima, u načinu na koji komuniciramo i tome kako će zajednice shvatiti što se događa. Primjerice, pogledamo li južni dio svijeta, u kojem sistemi i strukture nisu tako napredni, na većini mjesta postoji ista sumnjičavost oko porijekla vakcine“, kaže Chimeremma Nnadi, globalni medicinski direktor za vakcine u Mercku i nekadašnji medicinski radnik američkog Centra za kontrolu i prevenciju bolesti.
Jedan od načina rješavanja ovih problema odjednom možda je ne razmišljati o samo jednoj vakcini kao soluciji. To je jedno od centralnih pitanja članka u ovosedmičnom časopisu Nature, koji potpisuju Larry Corey s Odjela za vakcine i zarazne bolesti Fred Hutchinson Cancer Centera, John Mascola i Anthony Fauci s Nacionalnog instituta za alergije i zarazne bolesti i Francis Collins, direktor američkih Nacionalnih zdravstvenih instituta.
„Ono što smo zacrtali je pristup za koji mislim da je najbolji za svijet, a to je identificiranje što je moguće više učinkovitih vakcina, označavanje njihove učinkovitosti što je moguće pouzdanije i transparentnije te uspostavljanje sistema koji će omogućiti trenutačno prevođenje učinkovitosti u licenciranje, proizvodnju i distribuciju što je moguće prije. To je glavni problem kod vakcine otkako je svijeta i vijeka“, rekao je Corey za wired.com.
Stavljanje više vakcina u akciju moglo bi poslužiti mnogim populacijama na mnogim lokacijama koje žive u različitim uvjetima.
„Raznolikost vakcinisanja, logistički aspekti, potreba za hlađenjem, jedna doza ili dvije, nuspojave, sve su to stvari zbog kojih želimo imati više od jedne platforme i zbog kojih razmišljamo o razvoju što je moguće više platformi“, objašnjava Corey.
Više odobrenih vakcina moglo bi također ubrzati tipičnu krivulju poboljšanja.
