Sve je teklo, vulgarizirano, ovako nekako. Putin je u proljeće htio sastanak s Bidenom, pa je doveo trupe na ukrajinsku granicu, onda su se sreli u Ženevi, pa je povukao trupe. Onda je komedijaš koji je postao predsjednik Zelenski pokazao da bi silom vratio pod kontrolu pobunjena područja pa je Putin opet doveo vojsku na granice. Sad traži više, jamstva da Ukrajina neće potpasti pod NATO utjecaj. Posljednja anketa pokazuje da 48% stanovništva Ukrajine želi u NATO, bez pobunjenih dijelova. Biden to razumije i sklon je prihvatiti. Jednostavno, zar ne?
Kako to već biva u odnosima velikih sila, a Rusija to i dalje jest jer je najjača nuklearna sila, najveći svjetski izvoznik pšenice i najveća zemlja na svijetu, dijelovi razgovora se saznaju naknadno. Tako, nakon telefonskog razgovora američkog predsjednika Joea Bidena i ruskog Vladimira Putina 30. decembra navečer po moskovskom i hrvatskom vremenu - razgovor je trajao oko 50 minuta - iz saopćenja Kremlja koje se rađalo gotovo dva sata saznajemo da je u videokonferenciji, koji su imali 7. decembra, bilo dogovoreno da se Rusiji pruže pravno obvezujuća sigurnosna jamstva. Bijela kuće je to bila prešutjela. Pa sada postaje jasnim da je ruska odluka da SAD-u i NATO-u pošalje prijedloge sporazuma bila u skladu s time, piše Jutarnji list u svojoj analizi.
Juri Ušakov, Putinov savjetnik za vanjsku politiku, lapidarno je zaključio da je u posljednjem razgovoru kreirano ‘pozitivno ozračje’ za pregovore koji će početi u januaru. Ušakov dodaje da Rusija ne postavlja rokove za završetak.
“Iako je poziv održan na zahtjev ruske vlade, u skladu je s našim stajalištem da su angažmani šefova država, posebno između ove dvije zemlje, a posebno ulazak u intenzivno razdoblje diplomacije koje dolazi, ne iduće sedmice, već sedmicu poslije, prikladan i najbolji način da krenemo naprijed u vrlo ozbiljnoj situaciji s kojom se suočavamo.” Tako je situaciju opisao visoki dužnosnik američke vlade nakon razgovora.
Dakle, pregovori, cilj koji je Rusija htjela, a i SAD tome nije nesklon.
Putin i Biden su, dakle, svjesni da je potrebna nova sigurnosna arhitektura Evrope. Od pada Berlinskog zida prošlo je više od 30 godina, situacija se iz temelja promijenila, EU i NATO su obuhvatili gotovo sav prostor Europe od ruske granice na zapad, Narodna Republika Kina je postala stvarna globalna sila, Islamska Republika Iran sve manje zaustavljivo ide prema pribavljanju nuklearnog oružja, Izrael je normalizirao odnose s još četiri arapske zemlje, Ujedinjena Kraljevina je izvan EU, u Indo-Pacifiku se formira savez u koji ulazi Indija (Quad, kvadrilateralni dijalog, uz SAD, Australiju i Japan) i tako odustaje od nesvrstane politike, ali istodobno čuva dobre odnose s Rusijom.
Svijet su uzdrmale dvije krize, prva, globalna finansijska je izmijenila strukturu političkih odnosa Zapada, a druga, javnozdravstvena, i dalje utječe na ekonomiju, društvene odnose i politiku globalno.
Obje strane, i Moskva i Zapad, narušili su Osnivački akt o suradnji NATO-a i Rusije iz 1997. godine. Ova potonja je prekršila i Helsinški završni akt, Parišku povelju iz 1991. godine., Budimpeštanski sporazum s Ukrajinom iz 1994. godine kojom je jamčila teritorijalni integritet u zamjenu za nuklearno oružje s teritorija te bivše članice SSSR-a.
Ali nema više sporazuma o Otvorenom nebu, o nuklearnim projektilima kratkog i srednjeg dometa (INF), a i Sporazum o konvencionalnom naoružanju u Europi (CFE) je u problemima, Rusija ga ne priznaje, a i SAD ga je bio suspendirao. Obje su strane odgovorne za raspad ugovornog okvira sigurnosnih odnosa.
Otvarati raspravu tko je prvi narušio sporazume uzaludni je gubitak vremena od kojeg nema koristi. Važno je da su Rusija i SAD pokazale zrelost odlukom da se krene u pregovore koji bi trebali rezultirati sigurnosnim jamstvima za obje strane.
Pa je izlišno raspravljati o zahtjevima koje je Moskva obznanila u dva dokumenta jer su to prijedlozi. “Vladimir Putin je detaljizirao temeljni pristup u osnovi ruskih nacrta dokumenata”, obznanjuje Kremlj. ‘Nacrti’, ne ultimatum kao što su mnogi tvrdili ovih dana panično vičući kako Rusija traži poništavanje članstva u NATO-u istočnih zemalja. Ne, Rusija se poziva na Osnivački akt i traži da na prostoru tih zemalja ne bude trajno raspoređivani vojni kapaciteti Saveza. Misija NATO-a u Poljskoj i baltičkim zemljama je zbog toga nazvana rotirajućom, a ne trajnom.
Moskva niti jednom riječju nije dovela u pitanje članstvo baltičkih zemalja u NATO-u svjesna da je riječ o zemljama koje je osvojila nakon sporazuma Molotov-Ribbentrop. Niti bi i na koji način mogla dovoditi u pitanje članstvo Rumunjske ili Slovenije. Ali, Rusija ima strateški aksiom koji glasi: Ukrajina mora ostati izvan NATO sfere. Iako je riječ o kontroverznom zahtjevu, da bi se izgradilo povjerenje Zapada i Rusije potrebno je razumjeti i ruske strategeme (iako je Ukrajina već pomalo i mitologem). Zbigniew Brzeziński precizno je definirao da Rusija bez Ukrajine nije ‘imperijalna sila’. Gubi geopolitičku težinu na prostoru Eurazije što bi moglo dovesti do unutarnjih previranja u najvećoj zemlji na svijetu i dovesti je na rub destabilizacije. Učiniti lakim plijenom istočne sile, NR Kine, uz moguće procese rastakanja, primjerice na izuzetno osjetljivom kavkaskom području sa širim reperkusijama na terorizam koji se lažno poziva na islam.
Iz pozicije realističke teorije međunarodnih odnosa, kojom se vodim u analizi i pristupu, Ukrajina je propustila prilike. Prvenstveno u razdoblju od 2004. do 2011. godine kad je mogla kreirati prozapadnu politiku. Nije, jer u zemlji ne postoji većinska podrška takvom smjeru. Ponavljam da je za ulazak u NATO 48%, a za EU 54% stanovništva. Bez odmetnutih dijelova zemlje.
Ukrajina nije i neće još godinama biti pripravna za članstvo u NATO-u. Koji, kao i EU, mora postaviti pitanje granica širenja. Njemačka i Francuska, a ima i drugih, ne žele sukob s Rusijom.
"Ulazak Ukrajine u NATO najsvjetlija je od crvenih linija za rusku elitu (ne samo Putina). Još nisam pronašao ikoga tko na Ukrajinu u NATO-u gleda kao na bilo što drugo osim na izravni izazov ruskim interesima.” Tako je 2008. godine pisao William J. Burns, tadašnji američki ambasador u Rusiji i sadašnji direktor CIA. Prije nego što je donesena odluka o pozivu Ukrajini i Gruziji u članstvo NATO nakon čega je Rusija vojno provalila u ovu potonju.
Joshua Shifrinson, izvanredni profesor međunarodnih odnosa na Boston University, i Stephen Wertheim, stariji suradnik u zakladi Carnegie, u Washington Postu ovako tumače aneksiju Krima i ostale korake nakon rušenja ukrajinskog predsjednika Viktora Janukoviča: “Potezi Rusije bili su agresivni, neopravdani i destabilizirajući. Ali i odgovori na nastojanja Ukrajine da se priključi Zapadu”.
I tako se ostvaruje scenarij koji je kao najvjerojatniji kreirala ugledna privatna obavještajna tvrtka Stratfor, a prema kojem Rusija koristi pritisak na Ukrajinu kako bi ostvarila nužna sigurnosna jamstva. Te da će nastaviti koristiti pritisak dok se ne postigne dogovor, ali da nema govora o mogućoj vojnoj operaciji. Ako se Kijev ne odluči na avanturu, dodajem.
Za SAD, ‘ukrajinska kriza’ ima i širi kontekst jer Peking prati svaki potez. Shifrinson i Wertheim smatraju da bi SAD, “kako poštuje crvene linije vezano uz Republiku Kinu na Tajvanu, trebao respektirati i ruske dugotrajne crvene linije koje se odnose na Ukrajinu držeći je podalje do ulaska u zapadnu orbitu”.
“Važno je da je američka strana pokazala želju da razumije logiku i suštinu ruskih zabrinutosti”, rekao je Ušakov.
Američki je dužnosnik rekao da su “oba čelnika priznala da će vjerojatno postojati područja u kojima bismo mogli postići značajan napredak, kao i područja u kojima bi sporazumi mogli biti nemogući, ali da će nadolazeći razgovori preciznije odrediti obrise svake od tih kategorija.”
Za SAD i NATO geostrateška bi katastrofa bio ulazak u sukob u Ukrajini jer tada raste vjerojatnost da NR Kina pokrene operaciju osvajanje RK na Tajvanu. Pekingu ne smije pasti šapa najnaprednija proizvodnja poluvodiča na svijetu koja postoji na tom otoku.
Jačanje sigurnosnih odnosa NATO-a i Rusije ključ je za obuzdavanje agresivne kineske vanjske politike. I to je aksiom.
