Kolumna s juga

Klaćenje političkog muda

Najjednostavnije je pustiti da se političko mudo klati s luka mosta i truje obje, zatrovane obale i vodu rijeke koja nije zdrava za kupanje…

U moru glupih odgovora kakvih smo se naslušali u političkom blebetanju u Bosni i Hercegovini nađe se i poneko glupo pitanje. Jedno od takvih je zasigurno ono koje se prostiralo nad Mostarom posljednjih dana u kojem upitaše vrli pitci neki čiji je to Stari most.

Našao se tako ni kriv ni dužan, doduše možda malo i kriv, mostarski most u još jednom političkom razvlačenju i odglumljenim brigama za spomenik kojeg umjesto smišljene i dublje turističke strategije okružuju jeftini kineski proizvodi, rukotvorine od metaka i poneko hladno oružje jer, eto, rat je jedino što možemo prodati i čime trgujemo kao što netko normalan negdje trguje osmišljenim suvenirima.

Čija je veća

Upitaše tako čelnik HDZ-a BiH i Hrvatskog narodnog sabora u BiH, Dragan Čović, i osnivač mostarskog Centra za mir, Safet Oručević, tko ima pravo reći da je Stari most njegov. Dok su godinama ranije, dok se slavila obnova i otvaranje mosta, još dok nije bila rezervirana za odabrane, razmjenjivali nježnosti i jedan drugom podilazili govoreći čija je ljubav za Mostar i most veća, danas, putem medija i plitko, postavljaju jedan dugom pitalice za koje su potrošeni svi džokeri.

U izbornoj godini, koju je začinila lelujava godina na višim razinama u kojoj opet biramo put a da nas se malo pita, dopuštena je i takva glupost poput razvlačenja mostarskog kamenja.
Tako Čović u podcastu portala Bljesak.info upozorava da je "tko god sebi prisvoji Stari most u Mostaru, napravio stratešku grešku". A onda ga, nepogrješiv i prepun strategije, prisvoji.

"To je moj Stari most, ne Safetov!", rekao je Čović nevjerojatno brzo zaboravivši da je rekao kako je svojatanje strateška greška.

Potom je Oručević, zaboravivši na razmijenjene nježnosti i nagradu koju je na mostu uručio Čoviću - a sad mu je ne oduzima kao što je oduzima eurozastupnici Željani Zovko - rekao da je most i njegov te potegnuo jedan luk na svoju stranu.

I SDA briše džamije

A razvlačenje mosta počelo je izložbom u Europskom parlamentu u kojem se u sklopu obilježavanja 20. obljetnice obnove, održala izložba o kulturnoj baštini Hrvatske. Protumačeno je to, bez prilike za pojašnjenje i potrebe da se sve sagleda trezvenije, a plakat pročita jasno, da netko svojata most. Tako smo još jednom dobili galamu koja potiskuje sav stvarni nered oko mosta od kojeg Mostar nema nikakve naplative turističke koristi i s kojeg skakači na crno peljuše turiste za pogled na skok.

Podsjetit ćemo da je most razvučen i plakatom umjetne inteligencije koju je neinteligentno iskoristilo Sveučilište ali i da nitko nije rekao slova kad je SDA-ov ministar u kantonalnoj vlasti pred svoje ministarstvo stavio most bez džamija čije "brisanje" dočekano na noževe. Očito je da se galami samo na odabrane gumice. Treba vidjeti kojom se inteligencijom crtao most pred zgradom spomenutog ministarstva i kad će crtački patriotizam uočiti manjak na prikazu pred ministarstvom.

Naravno, u predizbornoj godini, kad nema kvalitetnog materijala za kvalitetniji život lokalne zajednice, najjednostavnije je pustiti da se političko mudo klati s luka mosta i truje obje, zatrovane obale i vodu rijeke koja nije zdrava za kupanje što se prešućuje da se ne ugroze čudno prebrojani tradicionalni skokovi.

Dva pitca

Ljubav je tako ponovno postala spremna da se pretvori u mržnju ma koliko se prosipala i podgrijavala ranije. Tako su dva pitca, Čović i Oručević, jedan drugom gladili organ za ljubav, čineći srce jednog punijim Mostarom od srca drugog.

"Safet voli ovaj grad, vjerojatno najviše na svijetu. I tako puno nas koji smo okupljeni ovdje, od našeg gradonačelnika pa nadalje. Ja ne priznajem nikome, apsolutno nikome, da voli ovaj grad više od mene", rekao je 2015. Čović kada je na 11. obljetnicu otvaranja obnovljenog mosta, kao član Predsjedništva BiH primio nagradu koju mu Oručević ne oduzima kao što mu oduzima ljubav za most.

Oručević je tom prilikom govorio kako je Čović među onima koji su davali formulu kako graditi mir i "davali snagu i podršku, svojim djelima i ponašanjem".

Sad odjednom, u zemlji s previše amnezije i premalo ogledala, nema ni snage ni podrške ni ljubavi. Pretvara se Stari most, po tko zna koji put u luk koji razdvaja a ne spaja. Najbolje to opisuje nesuđeni plakat presuđene predstave Zlatka Pakovića "Oslobođeni Mostar" o kojoj smo već pisali, u kojem luk mostarskog Starog mosta čine dva srednja prsta dvije ruke.

To je ono što s vremena na vrijeme zasja nad Neretvom.

Plašt amaneta

A redovito se, uz sve to, povlači i zločin i tumačenje presuda visokih i niskih sudova onako kako kojem oku odgovara bez da se i jedna i druga strana posluže ogledalom. Dok se nad mostom izvlači Slobodan Praljak koji je digao čašicu otrova na sebe, nitko recimo ne povlači pitanje presuđenog zločinca Sakiba Mahmuljina, koji živ i bezbrižan, sjedi negdje u Turskoj i koji je, umjesto odsluživanja kazne u državi koju kao voli, digao plašt nedodirljivog amaneta oko sebe.

Stoga je jadno i jeftino traženje isprike jer bi se, eto, da Čović zapjeva stihove Gibonnijeve pjesme 'Oprosti' Oručević i neki pljuvači po društvenim mrežama koje štiti federalna fotelja okrenuli i rekli da će od refrena pa nadalje Stari most biti samo spomenik a nikako predmet političkog nadmudrivanja i podgrebavanja koje ne donosi ništa osim možda želje da se navijači po mostarskim ulicama ne tuku zbog lopte nego zbog predznaka i znakova i onoga što su načuli u političkom blebetanju.

Toliko je jasno da je o tome glupo pisati da je Bosni i Hercegovini, a ne samo Mostaru, potrebna jedna velika kolektivna isprika jer ne postoji kvadratić ove nakaradne tvorevine da u njoj nije nakrivo nasađen jedan most, a ako i je, da ga ne krive oni koji skupljaju jeftine političke poenčiće ne stajući pred ogledalo nikako.

Istina je da su svi svima krivi i da je teško izvagati i krivnju i ispriku jer u društvu koje se nikada nije istinski bavilo pomirenjem ni gledanjem u ogledalo teško da jezičak na vagi može biti ispravan. Lako se važu licemjerje i šuplja priča a još lakše želja da se napusti tlo na kojem kaplje ljubav dvojice likova koji misle da su važniji za normalan život više nego što jesu i da svi imaju amneziju na šupljake.