Pisac, napiše l' se šta?

Na današnji dan otišao je na bolji svijet naš prvi nobelovac Ivo Andrić: ‘Od svog porijekla i djetinjstva ne može se lako pobjeći’

Drugi svjetski rat uticao je na nobelovca i odlučio se na povučeni život u Beogradu

Pisac, napiše l' se šta?, sarajevska je anegdota koja se prepričava još iz prošlog vijeka, kada je ulicama ovog grada još šetao naš prvi nobelovac Ivo Andrić, a Sarajlije mu dobacivale u svom tadašnjem fazonu.

Travnik je obilježio njegovu misao

Na ovaj svijet stigao je u znaku Vage 10. oktobra davne 1892. u jednom od ljepših gradova Bosne i Hercegovine - Travniku. Iako je mali Ivo imao samo dvije godine kad je ostao bez oca Antuna Andrića i s majkom Katarinom Pejić preselio u Višegrad kod očeve sestre Ane, Travnik će ipak obilježiti njegovu misao.

"…jer zašto da moja misao, dobra i prava, vredi manje od iste takve misli koja se rađa u Rimu ili Parizu? Stoga što se rodila u dumači koja se zove Travnik? I zar je moguće da se ta misao nikako ne beleži, nigde ne knjiži?", zapisat će nobelovac u jednom od svojih najpoznatijih djela "Travničkoj hronici".

Vrijeme do polaska u srednju školu Andrić će provesti u Višegradu. Ovaj gradić na Drini također će plodonosno djelovati na maštu pisca, što će rezultirati i romanom "Na Drini ćuprija" za koji će 1961. godine dobiti i Nobelovu nagradu za književnost.

„Pogled mu pređe na most. Kapija je bila na svom mestu, ali odmah iza kapije most je bio prekinut. Sedmog stuba na mostu nije bilo: između šestog i osmog zijala je praznina kroz koju se u kosoj perspektivi nazirala zelena rečna voda. Od osmog stuba dalje most se opet nastavljao i išao do druge obale, gladak, pravilan, beo, kakav je bio juče i oduvek“, opisano je u Na Drini Ćuprija.

Gimnazijalac u Sarajevu

Kad je trebalo upisati srednju školu, majka ga šalje u Sarajevo, u kojem će ušetati u prvu sekularnu, multikonfesionalnu školsku ustanovu - Veliku gimnaziju (današnja Prva).

"Sve u toj sobi, od zidova do namještaja, nosi pečat nehata i zapuštenosti, kao da unjoj živi slep čovek ili neko ko je savršeno ravnodušan prema stvarima ovog sveta i ko se njima služi jer mora i samo koliko mora, a potpuno mu je svejedno gde koja stvar stoji i kakav izgled ima", napisat će Andrić u "Gospođici".

Nije tajna da je ovaj gimnazijalac bio i pripadnik Mlade Bosne.

Poslije završetka srednje škole dobija stipendiju i HNK Napredak i pakuje kofere za Zagreb u kojem će studirati na Mudroslovnom fakultetu Kraljevskog sveučilišta. Put će ga potom odvesti u Beč te Krakov. (1913 - 1914).

Pet godina poslije, obrest će se u Beogradu na poziciji službenika u Ministarstvu vjera u ovom gradu. Tu će početi drugovati s tadašnjim poznatim likovima iz svijeta umjetnosti Milošom Crnjanskim, Stanislavom Vinaverom, Simom Pandurovićem, Sibom Miličićem…, a trefpunkt gdje su se sastajali bila je kafana Moskva.

Država Vatikanskog Grada, Bukurešt, Trst, Graz bit će njegove sljedeće destinacije, a u potonjem gradu će upisati još jedan fakultet 1924. godine.

Povlači se u osamu

Drugi svjetski rat uticao je na nobelovca i odlučio se na povučeni život u Beogradu. Bio je vijećnik Trećega zasjedanja ZAVNOBiH, a 1946. godine postao je prvi predsjednik Saveza književnika Jugoslavije.

Tokom 1946. osjećaj ga vuče rodnoj grudi pa se odlučluje na život između Beograda i Sarajeva.

"Od svog porekla i detinjstva ne može se lako pobeći".

Kao što smo pomenuli, 1962, dobija Nobelovu nagradu za književnost. Od te nagrade poklonio je Udruženju bosanskih biblioteka 30 miliona tadašnjih dinara.

Na današnji dan Pisac je umro u Beogradu 1975. godine. Pokopan je u Aleji zaslužnih građana grada Beograda.

"… od sebe se ne može ozdraviti."