Hoće li ova radioaktivna anomalija ostati lokalizirana pojava ili će se pokazati kao globalni fenomen, tek će vrijeme pokazati.
Duboko ispod Tihog okeana, njemački naučnici otkrili su neočekivani radioaktivni blip – nagli porast izotopa berilija-10 koji datira između 9 i 12 miliona godina unazad. Ovo otkriće moglo bi imati globalne implikacije, a naučnici sada traže objašnjenje za ovu iznenadnu promjenu.
Tim predvođen fizičarom Dominikom Kollom iz istraživačkog instituta Helmholtz-Zentrum Dresden-Rossendorf analizirao je tanke slojeve feromanganske kore na dnu središnjeg i sjevernog dijela Tihog okeana. Otkrili su gotovo dvostruko veću koncentraciju berilija-10 nego što su očekivali, što je Koll opisao kao “prije neotkrivenu anomaliju”.
Ova pojava, kako navode u svojoj studiji, mogla bi biti prisutna ne samo u cijelom Tihom okeanu, već i širom svijeta.
Mogući uzroci
Berilij-10 je radioaktivni izotop koji nastaje kada kozmičke zrake udaraju u Zemljinu atmosferu. Kiša ovih čestica potom pada u okeane, gdje se taloži u polako rastućim, metalom bogatim slojevima morskih korica. Međutim, naučnici nisu sigurni šta je uzrokovalo tako nagli porast prije više od 9 miliona godina.
Prema Kollu i njegovim kolegama, moguće objašnjenje je “velika reorganizacija okeanskih struja” koja je dovela do povećanog taloženja berilija-10 u Pacifiku. Alternativno, uzrok bi mogao biti i globalan – poput kozmičkog pada uzrokovanog obližnjom supernovom ili prolaskom Sunčevog sistema kroz hladan, međuzvjezdani oblak, što bi povećalo aktivnost kozmičkih zraka i dovelo do većeg taloženja berilija-10 u okeanima.
Kako berilij-10 pomaže u datiranju?
Feromanganske korice, koje sadrže berilij-10, nalaze se u svim okeanima i bilježe hemiju okeana kroz milione godina. Njihov spori rast omogućuje naučnicima da pomoću omjera berilija-10 i bora odrede starost tih slojeva, s obzirom na to da se berilij-10 raspada u bor s poluživotom od 1,4 miliona godina.
Iako metode poput datiranja ugljikom-14 dosežu samo do 50.000 godina unatrag, berilij-10 omogućuje datiranje slojeva starijih od 10 miliona godina. Većina feromanganskih korica debljine je između 1 i 26 centimetara, a Kollov tim pronašao je anomaliju u sloju starom između 10,5 i 11,8 miliona godina.
Je li ovo globalni fenomen?
Kollov tim provjerio je svoje podatke na nekoliko lokacija u Pacifiku, a jedna 50-milimetarska jezgra korice pokazala je starost veću od 18 miliona godina. Rast feromanganske korice u tom području iznosio je 1,52 mm po milion godina, što je omogućilo precizno datiranje anomalije.
Autori istraživanja naglašavaju kako još nije poznato što je izazvalo ovu anomaliju, ali vjeruju da Sunčeva aktivnost nije bila dovoljno snažna da izazove tako dugotrajan porast berilija. Moguće je da je došlo do promjene u Zemljinoj zaštiti od međuzvjezdanih kozmičkih zraka ili je pak bliska supernova zasula naš planet radioaktivnim materijalom u većoj mjeri nego inače.
Daljnja istraživanja potrebna
"Samo nova mjerenja mogu pokazati je li berilijska anomalija rezultat promjena u okeanskim strujama ili ima astrofizičke uzroke," izjavio je Koll, dodajući da njegov tim planira analizirati dodatne uzorke i nada se da će i druge istraživačke grupe učiniti isto.
Hoće li ova radioaktivna anomalija ostati lokalizirana pojava ili će se pokazati kao globalni fenomen, tek će vrijeme pokazati.
