historija

Porobljeni Bušmani umirali su u mračnim i vrelim rudnicima zlata, radeći u neljudskim uvjetima

Zimbabve, planinska država u jugoistočnoj Africi, u svojim njedrima krije nezamislivo rudno bogatstvo. Nikal, krom, srebro te, ponajviše, zlato kroz prošlost su bili zamašnjak napretka, ali i uzrok krvavih sukoba i porobljavanja velikog dijela autohtonog stanovništva.

Zlatna groznica

Prvi koji su, u drevnoj prošlosti, tragali za zimbabveanskim zlatom bili su Bušmani. Koisani (“sinovi sunca”), kako sebe nazivaju, najstariji su narod Afrike, a pojam privatnog vlasništva za njih je bio nepoznanica. Živjeli su od lova i skupljanja plodova, a za zlatom su počeli tragati kad su otkrili da od susjednih plemena i trgovaca na obalama Indijskog oceana za žuto kamenje mogu dobiti mnoge lijepe i korisne stvari. Nije to bio težak posao – ta u njihovoj domovini veliki grumeni zlata doslovce su ležali rasuti po tlu! Nažalost, ono što je trebao biti početak blagostanja pokazalo se kao njihov kraj.

Kad se istočnom Afrikom pronio glas o ovome bogatom nalazištu, zavladala je prava zlatna groznica – tragači sa svih strana pohrlili su u Zimbabve. Najveća skupina pristigla je negdje u vrijeme Kristova rođenja, po svoj prilici s etiopske visoravni. Doseljenici, preci današnjih pripadnika plemena Kalanga, uspjeli su ovladati čitavom zemljom, a Bušmani koji su preživjeli napade pretvoreni su u roblje.

Djevojčice u rudnicima

Nakon što su pokupili svo zlatno grumenje po površini te izvadili ono koje je ležalo u riječnim tokovima, osvajači su počeli otvarati rudnike. Nesretne Bušmane tjerali su da kopaju u jamama, zabijajući klinove u užarene stijene, a s vremenom su taj robovski posao gotovo u potpunosti prepustili ženama, pa čak i djevojčicama: budući da su bile sitnije, lakše su se mogle provlačiti kroz uske otvore, piše Povijest.hr.

Kako su rudarske tehnike bile primitivne, nesreće s golemim ljudskim žrtvama stalno su se događale. Arheolozi su u mnogim zatrpanim rudnicima pronašli na desetke kostura Bušmanki, nesretnica koje je odron žive zatrpao.

Tajanstveni mambo

Osvajači su, međutim, i sami postali osvojeni. Oko 1000. godine, sa sjevera je prodro narod Šona. Umjesto da unište postojeće društvo, lukavi Šone poštedjeli su vlasnike njiva i rudnika, s tim da su cjelokupnu proizvodnju stavili pod svoju kontrolu. Tehnički napredni, oko svojih naselja počeli su podizati visoke masivne kamene zidove, dotad neviđene južno od Sahare. Na području u kojem je uobičajeni arhitektonski oblik bila koliba od blata, bilo je to ravno čudu.

Podigli su gotovo 150 kamenih gradova, a vladar Šona, s titulom mamba, za prijestolno je mjesto odabrao plodnu dolinu oko koje se dizao stotinu metara visok granitni brijeg. Taj brijeg je predstavljao najznačajnije svetište u zemlji – mambo, naime, nije bio običan vladar, već je smatran osobom koja održava vezu s bogovima.

Lice pod maskom

Na hrbatu brijega, nakon pola stoljeća gradnje, podignuta je utvrda od od grubih tesanih granitnih blokova, a u podnožju se razvio pravi kameni grad – Veliki Zimbabve. U jeziku Šona, to znači “Kamene kuće”. Riječ je o svojevrsnoj akropoli: bila je svetište, ali i obrambeno mjesto. Važnost nalazišta očituje se u činjenici da je država Zimbabve nazvana prema njemu, a ne obrnuto.

Veliki Zimbabve, izolirani grad smješten između rijeka Zambezi i Limpopo, vrhunac je doživio između jedanaestog i petnaestog stoljeća. Zanimljivo, njegovi vladari, mambe, nisu se smjeli javno pokazivati i uvijek su nosili masku. Objašnjenje je jednostavno – radilo se o bojazni da osoba o kojoj ovisi dobrobit čitavog naroda ne bude izložena bacanju magijskih uroka. Strah se pokazao kao poluga moći. Naime, mambe su bili toliko vješti u skrivanju da su njihovi podanici zaključili kako su ovladali moći nevidljivosti!