Zastupnik u Skupštini Kantona Sarajevo Damir Marjanović na svom je Facebook profilu objavio potresan status, povodom održavanja ustaške mise danas u Sarajevu. Status prenosimo u cijelosti:
„Danas će biti mnogo objava, iskrenih pomodnih, političkih, podobnih i nepodobnih.... Danas će se brojati lajkovi koji će za neke komentatore biti jedino dostignuće kojim će se hvaliti svojim unucima, kao što se oni hvale onim što su njihove djede, bake, nane i dede radili od 1941. do 1945. Danas će biti mnogo onih koji će licemjerno napadati „njihove“ zločine a pravdati „svoje“. Danas će biti najmanje onih koji će napisati da je zločin jednostavno zločin i koji će se moliti za duše ubijenih, a najviše će biti onih koji će za 48 sati tražiti novu temu da ponovo skupljaju lajkove, daju dubokoumne opaske i „dalje ostanu aktualni“ na horizontu društvenih mreža.
Baš zbog toga danas ću napisati par redova o onima, za koje ću se ja kao katolik (onoliki koliki jesam ili nisam) i kao čovjek (onoliki koliki jesam ili nisam) kratko pomoliti, onako kako znam i umijem. Danas nisam mogao da odem na grob svoga djeda u jednom selu u hrvatskoj Baniji, koji je umro godinu prije nego se ja rodih, a koji je u svom ne tako lakom životu, više od dvije godine bio zatočen u ustaškom logoru. Srećom djeda ga je preživio, jer da nije ne bi dobio sina Josipa i unuka Damira (kojega eto nažalost nije upoznao). Obično u maju neke od godina Josip i ja odemo do njegovog groba i spustimo koji cvijet i sjetimo ga se, no ovoga maja granice su zatvorene pa ćemo morati čekati sljedeće proljeće.
No, danas ću da odem na grob dvoje časnih ljudi, roditelja desetero (uglavnom maloljetne) djece, koji su u januaru 1944. godine u jednome bogatom hrvatskom selu u našoj bosanskoj Posavini ubijeni od fašističke ruke (kako im i piše na spomeniku). Ubiše ih jer su bili cijenjeni domaćini u selu, jer ih se slušalo, jer su imali i sa susjedima dijelili sve što imaju, jer nisu bili ustaše, jer su vjerovali u druge vrijednosti. Nije ih zaštitilo ni to što su se istom Bogu molili, i što su u istim crkvama svoju djecu krstili jer ubice nisu bile vjernici već zli ljubomorni ljudi koji su nakon ubistva opljačkali sve što su mogli opljačkati i ostavili bosonogu djecu i bez roditelja i bez svog blaga koje su im roditelji desetljećima stjecali. Nažalost, niko iz lokalnih crkvenih krugova ne obiđe tu djecu i ne pomoli se za njih, a kamoli da ponudi neku pomoć tako potrebnu. Srećom preživjela djeca i odgojila svoju djecu, a jedan od njih Marko, koji dobi ime baš po svom ubijenom ocu, dade ime svojoj kćerki po ubijenoj majci, i tako „preživi“ Katarina bar u njenom sjećanju, i pronađe svoga Damira koji piše ove redove i koji želi danas da se pomoli za njenu baku i njenog djeda, koje nikada nije upoznala.
Tako ću ispuniti svoju dužnost da se danas pomolim za članove naših obitelji, koji su bili nevine žrtve jedne fašističke države koja je propala zajedno sa fašizmom. Tom molitvom, nijednom riječju, neću pravdati zločine koje počiniše drugi zli ljudi u istom tom selu u jednoj štali u ime druge politike na kraju Drugog svjetskog rata, ili nad golobradim dječacima Ljubuškog čije sam kosti identificirao prije par godina, jer molitvom i procesijama se ne može i ne smije umanjiti zločin „naših“ i žrtva „njihovih“. Jer zločin je zločin i siguran sam da pokojna Kaja, pokojni Marko i pokojni Mijo mi nikada ne bi oprostili takvo što.“
