Vijesti

Sarajlija koji je kopao “Tunel spasa”: Nikad u životu nisam bio sretniji kao tog dana kad je prokopan

Nikad u životu nisam bio sretniji kao tog dana kada smo prokopali tunel ispod sarajevske piste, kaže danas 71-godišnji Sarajlija Velid Softić, jedan od učesnika prokopavanja sarajevskog ratnog tunela, poznatog kao "Tunel spasa".

Na današnji dan prije tačno 30 godina, 30. jula 1993. godine, prokopan je sarajevski ratni tunel, koji je od tog momenta bio jedina veza opkoljenog Sarajeva sa ostatkom svijeta sve do završetka opsade grada, krajem februara 1996. Tunel je prokopan ispod sarajevske piste, čime su povezane dvije teritorije pod kontrolom Armije Republike Bosne i Hercegovine (Dobrinja i Butmir), po čemu je tunel i nazvan "Tunel D-B".

Tunel je kopan s obje strane, tako da je spojen na sredini, a na ovom poduhvatu bilo je angažovano oko 300 ljudi, najprije pripadnika civilne zaštite, a potom vojske. Među dobrovoljcima kopačima bio je i Velid Softić iz Hrasnice, nadomak Sarajeva.

Tri decenije nakon prokopavanja sarajevskog ratnog tunela, Softić se pred kamerom ekipe Anadolu, u mraku sarajevskog ratnog tunela, na početnoj tački u Butmiru, prisjeća historijskih i sudbonosnih momenata za grad Sarajevo i državu Bosnu i Hercegovinu.

Tajni zadatak

Softić se na samom početku prisjeća sastanka u Mjesnoj zajednici Hrasnica na kojem je rečeno da određeni broj ljudi treba biti angažovan, kako je tada rečeno, na tajnom zadatku, za koji će se tek kasnije ispostaviti da je to zapravo “Tunel D-B”.

“Među tim ljudima bio sam i ja. Dobrovoljno sam prihvatio, sa velikim entuzijazmom počeli smo raditi na tunelu”, kaže Softić.

Dalje navodi kako je, iako je na početku bilo nekih zastoja, generalno sve bilo dobro organizovano.

“Bile su najprije dvije, potom tri i četiri smjene. Imali smo hranu, cigare, radilo se punim kapacitetom”, priča Softić.

Na pitanje kojih se momenata sjeća kao najtežih iz tog perioda, Softić odgovara kako je najteže bilo izvlačiti zemlju iz tunela, prvenstveno zbog uskog prostora.

“S početka je bilo lahko, zato što je bilo blizu. Međutim, kasnije kada smo iskopali 300-400 metara bilo je teško, trebalo je s kolicima vratiti se do izlaza tunela, pa onda još 200 metara do deponije”, navodi Softić.

Plavljenje tunela

Prisjeća se i momenata kada je “udarila“ jaka kiša, usljed čega je došlo do plavljenja tunela, time i do obustave radova.

“Mi smo tada bili četiri metra ispod zemlje. Kiša je počela padati, a potom se tunel počeo puniti vodom, dva-tri dana nismo radili dok pumpe nisu izvukle vodu. Tako da smo par dana bili slobodni”, veli Softić.

Na pitanje kako je kao čovjek doživljavao čitav taj proces i generalno kakva atmosfera je vladala tokom cijelog prokopavanja tunela, Softić odgovara kako su svi uglavnom radili s ogromnim entuzijazmom i ulagali ogromne napore da se što prije prokopa tunel do opkoljenog grada.

“Ja sam tada imao 40 godina, bio sam mlad. Nisam o tome toliko razmišljao, nama je najbitnije bilo da mi napravimo taj koridor, da se uspostavi veza sa ostalim dijelovima grada i zemlje”, naglašava Softić.

Većina ljudi koji su kopali, pa i sam Softić, imali su svakako i razlog više jer su u opkoljenom Sarajevu bili njihovi brojni rođaci i prijatelji. Softić ističe kako su u Sarajevu tada bili roditelji njegove supruge, kao i brojna rodbina.

Kako se naziralo prokopavanje tunela, posljednjih dana bilo je otežano raditi zbog velikog broja ljudi koji su čekali da prođu kroz tunel. Ljudi su s obje strane bili spremni da krenu, neko u grad, neko iz grada.

Momenat prokopavanja

Tunel, dug gotovo 800 metara s prosječnom visinom 1,6 metara i širinom od jednog metra, prokopan je 30. jula 1993. godine, nešto prije 21 sat. Softić taj momenat opisuje na sljedeći način:

“Mi smo taj dan radili prvu smjenu. Nakon što je tunel prokopan odmah smo izašli na drugu stranu. To je bilo nevjerovatno, nevjerovatne emocije. Nisam nikad sretniji u životu bio kao kad smo ga prokopali, kada smo se sastali. Kada smo prošli, s druge strane je bio moj badžo, taj susret bio je zaista nevjerovatan.”

Gledajući iz današnje perspektive, Softić prije svega naglašava kako mu mnogo znači što je bio dijelom sudbonosnog poduhvata za grad i državu. Nažaost, dodaje, slabo se cijeni ono što su uradili.

“Mi nismo imali neke privilegije, mada nisam puno ni tražio. Šta smo sve uradili, mislim da nismo ni 10 posto cijenjeni”, kaže Softić, pokazujući nam plakete i simbolična priznanja dobivena za učešće na kopanju tunela.

Ipak, još jednom podvlači kako lično njemu znači mnogo što je bio dio ovog projekta, a ono što svakako želi jeste da mlade generacije ne zaborave šta su njihovi očevi uradili kako bi oni danas živjeli u slobodnoj državi.

Jedna od najposjećenijih turisitičkih destinacija

Sarajevski ratni tunel danas djeluje kao muzej, 30 godina kasnije služi svojoj svrsi i jedna je od najposjećenijih turističkih destinacija u Sarajevu, navodi Belma Ćuzović, stručna savjetnica i kustosica za muzejske zbirke Fonda memorijala KS.

"'Tunel spasa' ima posebno mjesto u turističkoj ponudi BiH. Nalazimo se među prvim destinacijama po broju posjeta, trenutno stanje je gotovo na nivou pred pandemiju kada smo zabilježili rekordan broj od 170.000 posjeta", ističe Ćuzović.

Dodaje kako tunel i danas, 30 godina kasnije priča svoju priču i svjedoči o onome šta se dešavalo u opkoljenom Sarajevu, te nosi jednu simboliku otpora Sarajlija.

U prosjeku danas kroz muzej na dnevnoj bazi prođe hiljadu osoba.

Na pitanje šta je to što pojsetioce najviše zanima tokom posjete muzeju, Ćuzović odgovara kako je mnogima teško shvatiti i objasniti kroz šta su građani Sarajeva prošli na koncu 20. stoljeća.

"Vrlo je teško objasniti ljudima da smo na kraju 20. stoljeća živjeli u jednoj potpunoj blokadi, da smo bili konstantno granatirani, živjeli bez osnovnih životnih namirnica, u nehumanim uslovima bez grijanja, struje, vode, teško im je to shvatiti. Još teže im bude shvatiti da smo u takvim uslovima uspjeli prokopati tunel za tako kratko vrijeme", naglašava Ćuzović.