Muzej ratnog djetinjstva, otvoren s ciljem da sačuva sjećanja na iskustva djece i mladih tokom rata u BiH devedesetih godina, širi svoje djelovanje kako bi ukazivao na ratna iskustva djece iz cijeloga svijeta.
Piše: Valerie Hopkins za New York Times
Daria Rybalchenko imala je 16 godina kada je rat stigao u Stanytsia Luhanska, njen rodni grad u Istočnoj Ukrajini. Tog ljeta 2014. godine kupila je primjerak knjige „Grof Monte Kristo“, avanturističkog romana francuskog autora Alexandra Dumasa, na ruskom jeziku. Rybalchenko se prisjeća kako je jednu večer čitala upravo tu knjigu kad je usljedilo granatiranje koje je probudilo njenu baku. U daljini su čule zvuk pucnjave, odnosno razmjenu vatre između vojnika na teritoriji pod kontrolom vojske Ukrajine gdje se nalazila i Daria, i militanata koje je podržavala Rusija. Zaključile su da je pucnjava dovoljno daleko i da u tom trenutku ne moraju silaziti u podrum, a Rybalchenko je nastavila čitati.
Pročitala je i druge knjige tog ljeta, knjige poput satire „Majstor i Margarita“, klasika Mikhaila Bulgakova, ali kaže da je djelo koje je u njenim mislima neraskidivo vezano za početak rata u Istočnoj Ukrajini ipak „Grof Monte Kristo“.
„Ova knjiga mi je ponudila alternativnu stvarnost,“ prisjetila se Rybalchenko tokom nedavnog intervjua. Čitala ju je uz svjetlo ručne solarne lampe tokom dugih noći u podrumu u kojem se skrivala od granatiranja. Njen porodični dom više nije imao električne energije, pa je odlučila zaroniti u Dumasovu priču o pravdi, osveti i oprostu.
Sedam godina kasnije, Rybalchenko će donirati upravo tu knjigu Muzeju ratnog djetinjstva, neprofitnom muzeju sa sjedištem u Bosni i Hercegovini, koji je upravo otvorio gostujuću izložbu u Historijskom muzeju grada Kijeva, postavljenu do 12. jula. Muzej ratnog djetinjstva osnovan je s ciljem da prenese iskustva osoba koje su bile djeca tokom rata u Bosni i Hercegovini koji je trajao od 1992. do 1995. godine, ali danas širi svoje djelovanje kako bi obuhvatio i iskustva djece iz drugih konflikta.
Muzej je do danas prikupio više od 4000 eksponata iz cijelog svijeta: u kolekciji se nalaze eksponati iz ratova u Afganistanu, Iraku, Siriji i Eritreji, čak i eksponati iz Drugog svjetskog rata. Predmeti koji su dio kolekcije ne moraju biti skupi ili raritet, već samo važan podsjetnik na život tokom konflikta. Među doniranim predmetima nalaze se knjige, igračke, plišane životinje, ruksaci, improvizirane igre, crteži ili dokumenti.
Izložba u Kijevu prikazuje izbor iz više od stotinu predmeta osoba koje su bile djeca kada je u Ukrajini prije sedam godina počeo rat. Među njima je i veliki plišani medo, poklon koji je jedna majka dala svom sinu nakon što mu je granata uzela dva prsta desne ruke, te karta za voz kojim je jedna djevojčica napustila grad u Istočnoj Ukrajini, nakon što su ga zauzeli proruski militanti.
Od 2014. godine više od 13.000 ljudi, uključujući i 146 djece, poginulo je u ovom konfliktu, a po procjenama ukrajinskog Ministarstva za socijalnu politiku oko 200.000 djece je interno raseljeno usljed ratnih dejstava.
Počeci Muzeja ratnog djetinjstva vežu se za 2010. godinu i ideju Jasminka Halilovića, sada direktora ove institucije. Tokom nedavnog intervjua u Kijevu Halilović se prisjetio tih početaka, ispričavši kako su na druženjima u Sarajevu, glavnom gradu BiH koji je bio pod opsadom više od tri godine, on i njegovi prijatelji uz kafu i piće znali razmjenjivati apsurdne i smiješne anegdote, te često bolne uspomene koje vežu uz svoja ratna djetinjstva.
Halilović je imao četiri godine kada je rat počeo 1992. godine; spomenuo je kako se sjeća da je dvije godine kasnije učio voziti bicikl tokom rijetkih prekida granatiranja. U 2010. godini objavio je poziv na Facebooku koji se sastojao od jednog pitanja, „Šta je za tebe djetinjstvo u ratu?“. Više od 1000 pristiglih odgovora Halilović je 2013. godine objedinio i objavio kao knjigu „Djetinjstvo u ratu“.
Dvije godine kasnije knjiga je prevedena na japanski jezik, a misao o univerzalnosti iskustva ratnog djetinjstva ostavila je poseban utisak na Halilovića za vrijeme promotivne turneje knjige u Japanu. Tada je imao priliku upoznati osobe koje su preživjele američki nuklearni napad na Hiroshimu i Nagasaki.
„Upoznavši 85-godišnjake koji su bili djeca za vrijeme Drugog svjetskog rata u Japanu, a koji su se u potpunosti poistovjetili sa iskustvom bosanskog djeteta iz 1990-ih, shvatio sam da ne postoje granice kada je ovo zajedničko iskustvo u pitanju“, rekao je Halilović.
Ova misao, kao i prepoznavanje toga da je veliki broj dječijih sjećanja povezano sa ličnim predmetima, stvorilo je osnovu za muzej koji je godinu dana nakon otvorenja u januaru 2017. godine osvojio Muzejsku nagradu Vijeća Evrope.
Pored izložbi, Muzej također organizuje radionice za djecu i nastavnike, a s ciljem poticanja diskusije o osjetljivoj temi rata kod kuće i u učionicama. Edukativni sistem u Bosni i Hercegovini je fragmentiran, te mnoga djeca ili ne uče o ratu ili uče neki od sukobljenih narativa koje, umjesto historičara, kroje političari. U svojim edukativnim programima Muzej stavlja fokus na izgradnju mira.
Muzej se sada razvija – tematski i geografski. Dvije nove izložbe otvorene su ovog mjeseca u Sarajevu. Jedna je posvećena dokumentovanju priča djece rođene zbog ratnog silovanja i priča žena koje su preživjele ratno seksualno nasilje kao djeca, dok druga predstavlja predmete djece u pokretu koja su putovala takozvanom „balkanskom rutom“ sa Bliskog istoka i iz Sjeverne Afrike kako bi došli do Zapadne Evrope, a sada se nalaze u Bosni.
Muzej je nedavno otvorio nove urede u New Yorku i Kijevu, a u planu je i otvaranje ureda u Hagu. Halilović kaže da se nada da će Muzej otvoriti izložbu koja bi od 2023. godine počela putovati SAD-om, ali i proširiti svoje djelovanje kako bi svi životi koje je dotakao rat bili obuhvaćeni. U kontekstu SAD-a, Muzej će dokumentovati iskustva osoba koje su kao djeca preživjele rat, ali i djece veterana i ratnih reportera.
„Vjerujem da ovaj muzej može promijeniti način na koji posmatramo konflikte, kao i način na koji posmatramo djecu“, rekao je Halilović.
„Svi su imali djetinjstvo, bez obzira da li je ono bilo za vrijeme rata ili mira“, dodao je Halilović. „Bez obzira na njihova individualna iskustva, to pomaže Muzeju da komunicira“.
Rybalchenko, koja sada ima 23 godine, rekla je kako je izložba u Kijevu jedna od prvih prilika kada je njeno iskustvo moglo biti viđeno i shvaćeno. Ona sada živi i radi u Kijevu, gradu koji je udaljen nekih 800 kilometara od prve linije fronta na istoku Ukrajine. Iako je među 2.8 miliona stanovnika Kijeva oko 200.000 interno raseljenih osoba, rat u ovome gradu djeluje kao daleka pojava. Kijev sa svojim modernim barovima i kafićima čiji mnogobrojni posjetioci nose brendiranu odjeću teško da izgleda kao prijestolnica zemlje koja je u ratu.
„Mi mnogo pričamo o veteranima koji su se vratili s ratišta i o poginulim žrtvama,“ ističe Rybalchenko. „Ali niko ne priča o ljudima koji nisu nosili oružje, ali su morali preživjeti tamo. Kada krenem da pričam nekome o ratu, o teritoriji, vidim da ne razumiju“.
Iuliia Skubytska, historičarka djetinjstva koja predvodi tim istraživača Muzeja ratnog djetinjstva u Ukrajini, prikuplja svjedočenja metodom oralne historije s ciljem uspostavljanja arhiva koji govori o dječijim iskustvima. Njen tim je radio s ljudima na različitim stranama konflikta, razgovarajući kako sa interno raseljenim osobama u Ukrajini tako i sa ljudima koji su ostali na teritoriji koju kontrolišu naoružane grupacije lojalne Rusiji.
„Mi smo često prvi koji žele čuti njihove priče“, rekla je Skubytska.
Halilović ističe da se nadao da stavljanjem fokusa na priče pojedinaca muzej može ogoliti užase rata, dok istovremeno do izražaja dolazi otpornost civila, a posebno mladih.
„Kod većine istočnoevropskih historijskih muzeja cilj je da posjetioci, po izlasku, zapamte kako je snažna njihova država“, kaže Halilović.
„Kada posjetioci izađu iz našeg muzeja želimo da zapamte kako su snažni ljudi, kako su snažna djeca“.
