Zapisi iz podzemlja: Apsurd i Kami

207

Narednih sedmica, nedjeljom navečer Raport će vam donositi kratke priče, do sada nepoznatog autora Tomaša Jana, Sarajlije.

Po dogovoru, njegove kratke priče bi trebale biti objavljivane nedjeljom.

Donosimo vam prvu pod naslovom “Apsurd i Kami”:

Dugo se nismo sreli i baš mi je bilo čudno da ga nakon toliko vremena sretnem tu.

Obojica smo bili sami pa smo, logično, sjeli skupa.

Pio je rakiju jabukovaču.

– Odlična je. Miriše ono baš.

Nageo je čašicu i salio niz grlo. Učinilo mi se da čujem kako mu klizi niz grlo dok je skupljao usta.

Naručim na po turu.

– Gdje si ti čovječe?

– U kurcu vala.

Tek kad sam čuo taj, nimalo očekivani odgovor, shvatio sam da su mu oči krvave i da vjerovatno već dugo sjedi.

– Gdje je zapelo?

– Na sto strana.

Nisam znao šta dalje da ga pitam.

Šutio sam, nageo čašicu.

– U pravu si, miriše.

– Jes’l čitao ti Kamija, onaj Mit o Sizifu?

Nikad ne bih pomislio da je on čitao knjige. Posebno ne neke filozofske rasprave.

– Ma jesam nekad davno…

– Znaš, raspravlja on tamo kao sam sa sobom o apsurdu i samoubistvu, smislu života i tako tim sranjima.

Nije gledao u mene dok je to pričao već u čašicu koju je vrtio ukrug svojim velikim, kao natečenim prstima.

– Veli Kami, da je u očima nekih život apsurd i da… da ta spoznaja čovjeka navede na to da se baci negdje. Jer koji je smisao patnje? Kontaš? On tamo negdje kaže da to samoubistvo nastaje prije nego se neko rokne. U glavi!

– Pa dobro… Jebeš ga, nisam ti o tome razmišljao, ali eto ima neke logike u tom apsurdu.

– Naravno da ima. Ali, u jednom se Kami zajebao. Nije računao da ima budala kojima je to izlaz. Po njemu se ubija onaj koji razmišlja toliko da spozna da je život apsurd. Ali, apsurd je da te misao da se ubiješ drži u životu. Guraš dok baš više ne mogneš. Boli te kurac, uvijek se možeš roknuti.

U tom trenutku mi je pao na pamet Dario Džamonja. Kao što su njega gledali u kafani, tako sam ja ovog svog poznanika gledao kao da je zvijer.