Nakon odličnog Kongresa neurohirurga u Jeddah (Džida), svratih u Makkah (Meku). Iz mjesta gdje dokazi imaju prvenstvo u mjesto gdje vjera nema potrebu da se dokazuje već traži samo vjerovanje.
Vjernik naprosto vjeruje, on ne treba dokaze i činjenice za svoju vjeru.
Filozof zahtijeva činjenice u svom pristupanju svijetu, ali ne i dokaze. I on može vjerovati ili ne, međutim to ga obično ne određuje.
Naučniku trebaju činjenice i dokazi da bi se bavio naukom. On može vjerovati ili ne. Može sebe smatrati nedovoljno spremnim ili vrijednim za konačni sud o Bogu ili može čak Boga poistovjetiti sa nepromjenjivim zakonima prirode. Nije isključeno da bude istovremeno vjernik I naučnik. Ali naučnik, po svojoj prirodu, tragač je za dokazima koji potvrđuju njegov odnos prema životu, nauci i njemu samome.
U sveprisutnoj atmosferi potenciranja vjere i vjerovanja, neki javni promotori vjere se ponašaju kao da činjenice i dokazi njima uopće nisu potrebni za bilo koji aspekt života, a ne samo za vjerovanje.
Čak i tamo gdje vjerovanje duboko određuje identitet skoro svakog pojedinca, a time i čitavog društva, dokazi se ipak traže u bazičnoj i kliničkoj nauci. Neurohirurg i ostali liječnici i ovdje rade svoj posao na osnovu medicine bazirane na dokazima. A ne na osnovu vjerovanja. Iako je njihovo vjerovanje, tamo gdje je potrebno, vrlo često neupitno.
Svaka okolnost i aktivnost zahtijeva svoje specifične preduvjete, te je za koliko-toliko objektivnu sliku realnosti potrebno uvažiti, bar neke etablirane činjenice.
U primitivnim i nezrelim društvima vjerovanje zamjenjuje dokaze, čak i tamo gdje su dokazi dokučivi i potrebni, tako da nauka poprima obličje subjektivnog vjerovanja.
Također, u mnogim aspektima života i rada, izvan nauke, trebaju činjenice i ako je moguće dokazi. Bez takvog pristupa nastaje sveopći haos i regresija na rudimentarne oblike socijalnog egzistiranja.
Ta grupa folera i falsifikatora zvanja i znanja, vratila nas je na rudimentarne oblike, ne egzistiranja već pukog perzistiranja u društvu totema i tabua. Bosna je postepeno, pod njihovim dugogodišnjim pritiskom, počela da životne činjenice i dokaze identificira sa vjerovanjem u njihove tlapnje. Uspijelo im je to, između ostalog, jer su čovjekovu imanentnu potrebu za vjerovanjem ekstendirali u jedan oblik idolopoklonstva u okviru kojeg njihovi idoli i njihove laži postaše objekti vjere i divljenja.
Jednostavno rečeno, ta žena i njeni pokrovitelju su isfolirali, već od ranije iluzijama i lažima nagriženi sistem, koji kao da je samo čekao da bude podrška njihovoj obmani i njihovom priviđenju.
