Vrijeme je, uistinu, čudo svijeta. Šta ono nosi, šta spoji, šta razgrađuje, ljudskom je umu nedokučivo ili, u najmanju ruku, teško pojmljivo. Tako se i ja osjećam pred slučajno pronađenim tekstom iz hrvatske iseljeničke štampe od prije 37 godina. Na fotografiji koja ilustrira događaj prepoznajem ing. Ivu Jolića, kanadskog poduzetnika, dr. Josipa Gamulina, tamošnjeg liječnika, koji predvode povorku prosvjednika ispred jugoslavenskog konzulata u Torontu, 05. 02. 1984. godine. Njih nekolicina, na čelu kolone, obučeni su u prugastu zatvoreničku odjeću i povezani teškim lancima.
Nemalom broju nazočnih medija, uključujući nacionalnu CBC TV, u ime hrvatske zajednice obraćali su se Kerim Reis i Marin Sopta.
Ispod prigodne slike piše da pripadnici Croatian community protestiraju protiv zatvaranja 12-orice intellectuals in Sarajevo od strane jugoslavenskog komunističkog režima. Dakle, oko 150 pripadnika hrvatske zajednice prosvjeduje zbog progona Alije Izetbegovića, Omera Behmena, Hasana Čengića, Edhema Bičakčića, Huseina Živalja, Melike Salihbegović, i drugih. Mada su na nekim mjestima označeni kao hrvatski, Reis i Sopta su u izjavi za medije jasno naglasili da se radi o muslimanskim intelektualcima koji se bore za nacionalna i vjerska prava.
O, tempora...
Nepunih deset godina poslije, Alija Izetbegović je bio vrhovni komandant ARBiH s jedne, a pojedini prosvjednici sjedili su u Tuđman-Bobanovim stožerima, s druge strane. Nekadašnju braću, povezanu prijetećim, neraskidivim sindžirima, za kratko su vrijeme podijelili potoci krvi prolivene u užasnoj partiji šaha KOS-ovih uglednika s jedne i druge (i treće) strane.
Demonstranti od prije gotovo četiri desetljeća, danas već u dubokoj starosti, potpisuju razne peticije za prava Hrvata u Bosni i Hercegovini, izborna i svaka druga, Reis je umro, Sopta sjedi u nekakvom fantomskom iseljeničkom uredu i lamentira nad sudbinom sunarodnjaka „majoriziranih“ upravo od onih za koje su on i istomišljenici kisnuli i cvokotali pred jugoslavenskim konzulatom. Nestvarno izgledaju i tekst i slika iz 1984-te, čak anakrono, ali čuvaju uspomenu na jedno romantično vrijeme u politici, na solidarnost, na iluziju o zajedništvu.
Pokušao sam, na koncu, izokrenuti stvari: Zamislio sam, teškim napinjanjem doduše, situaciju od prije par godina. Pred uredom OHR-a u Sarajevu prosvjeduje 150-ak ljudi. Na čelu Džemaludin Latić, Edhem Bičakčić i Hasan Čengić, s Bakirom Izetbegovićem kao pridruženim buntovnikom, u prugastim pidžamama, svezani i okovani. Traže slobodu za intelektualce iz grupe „Prlić i ostali“!!!
Počelo mi se mutiti pred očima. Brzo sam izbrisao imaginaciju, odbacio davnu tiskovinu, i vratio se u stvarnost. Sivu i očajnu, ali...
Stavovi izneseni u ovom tekstu su lični stavovi autora i ne odražavaju nužno uređivačku politiku Raporta.
