Reporterka uglednog britanskog Guardiana Kim Willsher objavila je članak u kojem se vraća u Srebrenicu i opisuje kako je nastala jedna od najtragičnijih priča - priča o Feridi Osmanović, koja se objesila u Srebrenici.
Njen tekst prenosimo u cijelosti:
U julu 1995. jedna fotografija se našla naslovnicama novina širom svijeta. Prikazivala je ženu u bijeloj suknji i crvenom kardiganu obješenu o drvo u šumi izvan Srebrenice u istočnoj Bosni. Naslov je glasio: "Obješena žena".
Kažu da slika govori više od hiljadu riječi, a ova je rekla sve o ratu u Bosni i Hercegovini.
Govorila je o izdaji Srebrenice, gdje se dogodio najgori genocid u Evropi od Drugog svjetskog rata samo nekoliko dana prije nego što je izvršen. Simbolizirala je ubilačko "etničko čišćenje" koje se odvijalo širom Bosne i očaj i beznađe bosanskih muslimana - Bošnjaka - koji su bili njegove žrtve. To je također bila optužnica za opću ravnodušnost šireg svijeta prema mračnoj stvarnosti onoga što se događalo na pragu zapadne Evrope i zbog njegovog neuspjeha.
Ova anonimna žena bila je jedna žrtva u sukobu koji je ostavio 100.000 mrtvih, 20.000 do 50.000 silovanih žena i djevojaka i oko 2,7 miliona ljudi raseljenih prije nego što je prošao svoj barbarski pohod. Ali za fotografiju, njezina smrt ne bi bila primijećena - kao i mnogi drugih. Činilo se nepodnošljivim da ne saznamo njezino ime i njezinu priču.
Prošle sedmice bivši vojskovođa bosanskih Srba, Ratko Mladić, takozvani "krvnik Bosne", koji je stajao iza genocida u Srebrenici, izgubio je žalbu na doživotnu kaznu za genocid, ratne zločine i zločine protiv čovječnosti.
I sjetila sam se "Obješene žene"; trebalo je mnogo mjeseci da otkrijemo ko je ona, ali mi smo to učinili.
Zvala se Ferida Osmanović. Imala je 31 godinu. Njezin suprug Selman (37) bio je među oko 8000 muškaraca i dječaka koje su snage bosanskih Srba odvele i zaklale.
U aprilu 1996. godine, fotograf Lynn Hilton i ja otputovali smo u selo nadomak Tuzle u sjeveroistočnoj Bosni. Tamo smo pronašli Feridinu i Selmanovu siročad, Damiru (13) i Fatimu (10), koji su boravili kod bake po ocu i druge rodbine. Bio je to jedan od najtužnijih intervjua koje sam ikad obavio.
Fatima nam je rekla: „Znamo da se naša majka objesila. Otišli smo do njezinog groba, ali nije imao ime, već je samo pisalo ‘Obješena’ na drvenom uzglavlju. Tako smo na nju flomasterom napisali njezino ime."
Damir se sjetio sati prije nego što je njegova majka nestala: „Bila nam je druga noć u kampu i majka nas je smjestila u krevet. Spavali smo na Tarmacu s pokrivačima. Rekla je da nas voli, pozdravila sa laku noć i legla pored nas. Probudio sam se u ponoć, a nje nije bilo."
16. jula Ferida, obuzeta tugom zbog gubitka muža, odšuljala se do obližnjeg stabla i splela svoj crni, platneni pojas i smeđi šal u omču. Sljedećeg dana u 7.30 sati njezino tijelo pronašla je skupina djece. Fotografiju je snimio slobodni hrvatski fotograf Darko Bandić koji je tek puno kasnije saznao ko je ona.
Kao i mnogi drugi Bošnjaci, Osmanovići su bili obična porodica, koja je živjela u neuglednom domu i polagala jednostavne nade u mirnu budućnost. Generacije Osmanovića obrađivale su zemlju 25 kilometara od Srebrenice, blizu granice sa Srbijom. Selman, bravar, i farmerova kći Ferida, vjenčali su se 1980.
Godine 1992., kada se rat u Bosni proširio iz susjedne Hrvatske, a snage bosanskih Srba počele tjerati Bošnjake iz njihovih domova, Selman i Ferida pobjegli su s djecom u Srebrenicu. Tamo su mislili da su na sigurnom. Pogriješili su.
Ono što se dogodilo u Srebrenici dobro je dokumentirano i okarakterisat će se kao jedan od najsramnijih neuspjeha međunarodne zajednice u historiji. Grad je proglašen UN-ovim "sigurnim utočištem"; njenom uglavnom muslimanskom stanovništvu i izbeglicama rečeno je da predaju oružje međunarodnim mirovnjacima.
UN je tada Srebrenicu prepustio svojoj krvavoj sudbini. Ko bi mogao zaboraviti sliku Mladića kako mrsi kosu mladiću u enklavi … prije nego što je sve muškarce i dječake odveo na pogibiju.
Habiba Osmanović, Selmanova majka, rekla je da je odbio pobjeći u šumu, kao što su to neki učinili, bez svoje porodice jer je "bio optimist. Vjerovao je međunarodnoj zajednici i zapadu."
"Nemamo oca i sada nemamo majku", rekla nam je Fatima. Svi u sobi su plakali, uključujući Lynn i mene.
Kad je Mladić izgubio žalbu, retweetao sam ovu priču koja je objavljena u Mail-u u nedjelju 14. aprola 1996. prije nego što su novine imale web stranice (jedini zapis o tome sada je žuti rez). Odgovor bošnjačke zajednice kod kuće i iz dijaspore sugerirao je da su mnogi smatrali da je ono što su pretrpjeli zaboravljeno.
Rusmir Hadžić iz Melbournea je napisao: „Svijet mora znati ko je žrtva, a ko agresor. Nakon toliko godina, tačno 26 godina od završetka agresije, ogroman broj ratnih zločinaca nije procesuiran i neometano živi u Bosni i svakodnevno se na ulicama susreće sa svojim žrtvama, koje im zbog prljave politike ne mogu ništa."
Razgovarao sam s Irenom Korić, koja je imala samo šest godina i živjela je u Sarajevu kad je počeo bosanski rat i koja danas živi u Tokiju. Mladić je također bio arhitekt 43-mjesečne opsade glavnog grada Bosne u kojoj je više od 11.000 ljudi, uključujući 2.000 djece, ubijeno granatiranjem, bombardiranjem i snajperima.
“Puno znači znati da ljudi i dalje misle o nama. Bio sam dijete mješovitog braka između "bosanskog Srbina" i "bosanskog muslimana": ove sam izraze stavljao u navodnike jer su prije rata bili besmisleni", rekao je Korić.
“Mladić je oslobodio toliko zla, ali na kraju nije uspio i istrunut će u zatvoru. To je vrsta pravde, ali neće vratiti hiljade duša koje su izgubljene. Ljudi ne shvaćaju koliko je to bilo užasno; nikada nisu vidjeli dijete koje je umrlo od snajperskog pogotka u glavu dok je bilo na putu do škole. "
Ibrahim Sofić, novinar balkanske Al Jazeere, rekao mi je: „Teško je razumjeti da je Evropa dopustila da se ti zločini i svo ovo zlo dešavaju u Bosni devedesetih. I teško je vjerovati da su Evropa i svijet naučili lekcije iz bosanske tragedije. Izgubili smo djetinjstvo, zdravlje, izgubili smo (dijelove tijela) i obitelj, prijatelje… Evropa i svijet su to gledali i oni su zatvorili oči"
Emir Suljagić, direktor Memorijalnog centra u Srebrenici i bivši ministar obrazovanja, sklonio se u Srebrenicu početkom 1990-ih i pobjegao je od klanja samo zato što je bio zaposlen kao prevodilac UN-a. Pozdravio je presudu u vezi s Mladićevom žalbom, ali rekao je da ona nije "zatvorila poglavlje" za Bošnjake.
“Nije sam izvršio genocid Srebrenice. Kada ćemo imati posla s ljudima koji su dali nalog? Svi znaju ko su, bosansko pravosuđe zna ko su”, rekao je. “Ti su ljudi masovne ubice i hodaju kao slobodni ljudi. To znači da se Bosanci još uvijek ne osjećaju potpuno sigurno - a ko ih može kriviti? "
Fatima i Damir preživjeli su rat i vratili se u posjetu Srebrenici. Vjeruje se da oboje još uvijek žive u Bosni.
Bilo je toliko drugih užasa u zemlji; ova priča nije bila čak ni najgora o kojoj smo Lynn i ja izvještavali, ali bila je jedna od najsrčanijih i bila je važna: novinarstvo je, uostalom, i imenovanje bezimenih.
Ona nije bila "Obješena": zvala se Ferida Osmanović.
