Politika

Bitka za građansku BiH: SDP se konačno trznuo i povukao potez za prvu pobjedu

U novijoj postdejtonskoj historiji Bosne i Hercegovine dešavali su se mnogi trenuci koji su proglašavani prijelomnim – nametnuti ustavni amandmani o ravnopravnosti svih konstitutivnih naroda u cijeloj državi, propast Aprilskog paketa, presuda Sejdić-Finci, Prudski sporazum, Mostarski sporazum, ANP, zabrana negiranja genocida, neumski pregovori... Međutim, nijedan događaj nije uzburkao javnost i animirao građane poput najave nametanja izmjena Izbornog zakona kojim bi se, ukratko, onemogućilo biranje predstavnika manje zastupljenih etničkih grupa iz pojedinih kantona. Trenutak za nametanje odluke – najgori mogući, par mjeseci uoči općih izbora.

Sasvim očekivano, pitanje je postalo značajan element političke kampanje, jer je postavljanje prema ovoj odluci sigurno utjecalo na javno mnijenje i percepciju birača.

U kontekstu svega što se dešavalo, budno su se pratile reakcije stranaka, posebno onih probosanski orijentiranih. Neizbiježno je bilo pitanje čija je reakcija bila ispravna, ko je 'politički profitirao' od svega.

Iako često indolentan, SDP je čini se ovaj put imao istinsku reakciju i nametnuo se kao lider opozicije te povukao nekoliko poteza koji su u prvi plan stavili multietničku Bosnu i Hercegovinu te nametnuli borbu za takvu državu kao imperativ u cijeloj priči oko Izbornog zakona.

Ne treba SDP abolirati od njegovih grešaka, loših procjena, ili kasnih djelovanja,

često nametao zaključak da se SDP baš najbolje ne snalazi u predizbornim „patriotskim igrama“, no ovaj put je pokazao zrelost i doraslost.

Nekoliko je činova to pokazalo.

Čin prvi – „ispipavanje terena“

Nakon što su se u javnosti pojavila određena govorkanja o nametanju izmjena Izbornog zakona koji bi, konkretno, išle u korist HDZ-a BiH, pojavili su se i prvi „ispadi“ patriotizma i emocionalizma u javnom prostoru. Nikšić u prvi mah nije htio donositi sud, jer Christian Schmidt, bar kako je predsjendik SDP-a rekao, njemu nije otkrio bilo kakve detalje niti planove.  To je unijelo konfuziju, jer je većina lidera burno reagirala u prvi mah, ali i određenu dozu skepse prema svemu što Schmidt radi. Odnosno, Nikšić je ostavio prostor da nezvanična govorkanja nisu i krajnja odluka.

Čin drugi – zatišje pred buru

Nakon inicijalnog umirivanja javnosti, OHR je sljedećeg dana pozvao predstavnike SDP-a i NS-a, gdje im je predstavljen kostur odluke o izmjenama Izbornog zakona BiH. Poslije se saznalo da su predstavnici obje građanske stranke reagovali burno i oštro se usprotivili nametanju famoznog praga od 3 posto.

Tu se već moglo vidjeti da SDP neće ostati pri mirnom stavu kakav je na početku priče bio zauzet. Očito, iznenađen je bio i OHR, jer do današnjeg dana nisu osmislili suvisli odgovor. Interesantno, ljudi iz SDP-a opet nisu prvi izašli u javnost pošto je, valjda, i ovaj sastanak bio održan uz uslov diskrecije. Progovorili su tek nakon što su u javnosti na čudan, nerazjašnjen način isplivali detalji iz planirane odluke OHR-a, pretpostavljamo iznutra, iz OHR-a, jer učesnicima razgovora nisu bilo uručeni bilo kakvi materijali. Tada je Nermin Nikšić izašao ovaj put sa objavom koja je bila potpuna suprotnost u odnosu na raniju.

Čin treći – bura

Ako ćemo biti iskreni, još od devedesetih Bosna i Hercegovina i probosanske snage se nisu baš mogle podičiti nekim sistematičnim pristupom zaštiti državnih interesa. No, sad se na inicijativu SDP-a pokazalo da može drugačije.

Prvi korak je bio veoma oštar, ali i argumentiran istup Nermina Nikšića, gdje je ovaj put bio puno direktniji i oštriji od ostalih. Osvrnuo se na prijedlog OHR-a, obrazložio i da se obraća jer je OHR pustio priču u javnost. SDP nije dozvolio da se uvuče u klopku etničkog prebrojavanja i procenata nego su se držali isključivo općeg demokratskog principa vrijednosti glasa.

Uslijedio je niz pripremljenih aktivnosti. SDP je odmah idućeg jutra održao press konferenciju na kojoj su medijima iznijeli osnove dogovora, predstavili svoju argumentaciju.

Na međunarodnom planu upućeni su dopisi SDP-ovim saveznicima u međunarodnoj zajednici (europarlamentarcima PES, Bundestagu i vladama Kvinte) sa detaljnim informacijama i argumentima. Vidjelo se da ta komunikacija funkcionira još od propalih neumskih dogovora. SDP još od tada drži „kontraške“ pozicije u odnosu na prijedloge o etničkim kvotama u bilo kojem omjeru. Brojni europarlamentarci, ali i zastupnici u Bundestagu su odgovorili javnim pritiscima i pozivom da se odustane od prijedloga OHR-a. Bilo bi dobro da je sličnu aktivnost pokrenulo Ministarstvo vanjskih poslova, ali je ono odavno eutanazirano.

Treći korak koji se proteže od prvog trenutka bio je očita koordinirana aktivnost na društvenim mrežama. U zagovaranju na društvenim mrežama infrastruktura je sve, a ovdje je SDP pokazao da nije „zahrđao“.

U tom nizu zadnji korak, koji je uslijedio nakon ključnog četvrtog, bila je priprema deklaracije Parlamenta FBiH, iza koje su u konačnici stale sve probosanske stranke. Radi se o vrlo bitnom segmentu izražavanja institucionalnog stava, opet zasnovanog na pravnim aktima i evropskim tekovinama.

Ali da se vratimo na četvrti korak  koji je bio i ključni: animiranje masa. SDP je u nedjelju navečer izdao proglas i pozvao narod na masovne proteste idućeg dana. Odazvale su se u konačnici sve stranke, a po prvi put se odazvao i narod. Nije se narod odazvao prvenstveno radi SDP-a, da se razumijemo. Odazvali su se jer je neko jasno artikulisao potrebu za masovnom podrškom i ona je uslijedila. Na stranu ispadi pojedinih nedoraslih pojedinaca, protesti su polučili uspjeh, prvenstveno zbog masovnog odziva građana i generalno dostojanstvenog odnosa. Niko nema pravo tvrditi kako je odluka Visokog predstavnika došla zbog protesta, ali su protesti sigurno bili demonstracija volje građana da mirno neće prihvatiti nove diskriminacije i podjele.

Čin četvrti – uplovljavanje u mirne vode

U konačnici, politički cilj je ostvaren. Visoki predstavnik je (zasad) odustao od nametanja etničkih kvota. Ovo je vjerovatno prvi slučaj u poslijeratnoj historiji da je aktivizam probosanskog faktora doveo do političkog rezultata na međunarodnom planu. Dosad, na agresivne i nedobronamjerne lobističke poteze Hrvatske i Srbije se uglavnom reagovalo post festum. Sada su ove dvije države bile možda po prvi put prinuđene da su sa druge strane, da budu u defanzivi. Ovo je možda i najvažniji kapital cijelog ovog perioda.

Naravno, dobivena je tek prva utakmica, a revanš zasigurno slijedi. Naglasak treba biti na tome da svi probosanski faktori, bez sujeta, kako su i nastupali u ovom periodu trebaju naučiti lekcije i konačno postati snaga koja se cijeni i uvažava. Sada konačno postoji zacrtan put. Nije bitno ko ga je zacrtao, bitno je da znamo da vodi do cilja – normalne, demokratske države ravnopravnih ljudi.