Američki filozof, politički aktivista i lingvista Noam Chomsky, profesor na MIT-u, sastavio je listu deset najčešćih i najefikasnijih strategija kojima se, korišćenjem medija, pribjegava manipulaciji stanovništvom.
Zahvaljujući medijskoj propagandi stvarani su ili uništavani društveni pokreti, opravdavani su ratovi, promovisane određene ideološke struje, pa čak data uloga medijima kao proizvođačima stvarnosti.
Kako otkriti najčešće strategije za razumijevanje ovog psihosocijalnog alata u kojem nedvosmisleno svi učestvujemo
Podsticanje gluposti, promocija osjećaja krivice ili konstruisanje vještačkih problema, a potom njihovo magično rješavanje, samo su neke od tih taktika.
1) PREUSMJERAVANJE PAŽNJE
Ključni element društvene kontrole je strategija distrakcije ili ometanja koja će odvratiti pažnju javnosti od važnih pitanja i promjena o kojima odlučuje politička i ekonomska elita, kroz tehniku kontinuiraih ometanja plasiranjem beznačajnih informacija. Strategija distrakcije je vrlo bitna i za sprječavanje javnog interesovanja za osnovna saznanja iz nauke, ekonomije, psihologije, neurobiologije i kibernetike.
“Držite pažnju javnosti daleko od stvarnih društvenih problema, okupirajte im misli pitanjima bez važnosti. Držite javnost zauzetom, zauzetom, zauzetom, tako da nema vremena za razmišljanje, vratite ih natrag na farmu među druge životinje.”
Izvod iz knjige “Tiha oružja za tihi rat”, Cody Goodfellow.
2) STVORITI PROBLEME PA PONUDITI RJEŠENJE
Metoda se naziva i “problem-reakcija-rješenje.” Ova metoda stvara problem, “situaciju” koja izaziva reakcije u javnosti, nakon čega se nude rješenja kojima bi se, u normalnim okolnostima, javnost protivila.
Na primjer: Pustiti da se razvije i pojača urbano nasilje ili dogovoriti krvave napade kako bi javnost sama zatražila nove sigurnosne zakone i pravila, iako na štetu sopstvene slobode. Ili: stvoriti ekonomsku krizu, te prihvatiti recesiju kao nužno zlo i na kraju smanjiti socijalna prava i redukovati javne službe.
3) STRATEGIJA POSTUPNOSTI PROMJENA
Natjerati javnost da prihvati neprihvatljivo, tj. primijeniti postupno prihvatanje promjena, na kapaljku, ako treba i godinu ili više. Na ovaj su način uvedeni novi radikalni društveno-ekonomski uslovi (neoliberalizam) tokom 1980-tih i 1990-tih: privatizacija, nesigurnosti, fleksibilnost, masovna nezaposlenost – zapravo promjene koje bi izazvale revoluciju kada bi se uvele odjednom.
4) STRATEGIJA ODLAGANJA
Još jedan način prihvatanja nepopularnih odluka jeste njihovo predstavljanje kao “bolnih i nužnih”, kako bi se zadobila saglasnost javnosti za buduće promjene. Lakše je prihvatiti buduću žrrtvu nego trenutno žrtvovanje. Prvo, jer se napor neće desiti odmah. Drugo, jer javnost ima sklonost ka očekivanju da će se sve “sutra popraviti”, te da će se njihovo žrtvovanje vjerovatno izbjeći. To daje javnosti više vremena da se navikne na ideju promjene i da je na kraju prihvati sa rezignacijom.
5) UPOTREBA DJEČIJEG JEZIKA
Većina reklama usmjerenih na širu javnost koristi govor, argumente, likove i naročito dječije intonacije, kao da se obraćaju maloj djeci ili mentalno nedovoljno razvijenim osobama. Što više žele zablluditi gledaoce, to više primjenjuju infantilne tonove.
Zašto?
“Ako se obratite osobi kao da je u dobi od 12 godina ili manje, tada će, zbog sugestije, vrlo vjerovatno odgovor ili reakcija te osobe biti lišena kritičkog osjećaja kao i u osobe od 12 godina ili mlađe.”
Izvod iz “Tiha oružja za tihi rat”
6) KORIŠĆENJE EMOCIJA
Zloupotreba emocija je klasična tehnika koja se koristi za izazivanju kratkog spoja u procesu razumnog prosuđivanja. Upotreba emotivnog registra omogućava pristup nesvjesnom za implementaciju i prihvatanje ideja, želja, briga, bojazni ili prinuda, ili pak indukovanje određenih ponašanja.
7) DRŽATI JAVNOST U NEZNANJU I PROSJEČNOSTI
Učiniti javnost nesposobnom da razumije tehnologije i metode koje se koriste za njihovu kontrolu i porobljavanje.
„Kvalitet obrazovanja nižih društvenih slojeva treba da bude što slabiji ili ispod prosjeka, da bi razlika između obrazovanja viših i nižih slojeva ostala nepremostiva“.
Izvod iz “Tiha oružja za tihi rat”
8) OHRABRIVANJE JAVNOSTI DA BUDE ZADOVOLJNA SVOJOM PROSJEČNOŠĆU
Promocija stava u javnosti da je moderno i poželjno biti glup, vulgaran i neobrazovan…
9) STVARANJE OSJEĆAJA KRIVICE
Usmjeravati pojedinca da vjeruje kako je on jedini krivac za vlastitu nesrreću, zbog neuspjeha svoje inteligencije, svoje nesposobnosti ili nedovoljnog truda. Dakle, umjesto pobune protiv ekonomskog sistema, pojedinac ne djeluje jer samog sebe krivi za neuspjehe, što dovodi do depresivnih stanja kojem je jedina uloga sprečavanje akcije. A bez akcije nema revolucije!
10) UPOZNATI POJEDINCA BOLJE NEGO ŠTO ON POZNAJE SAMOG SEBE
Brz razvoj nauke u posljednjih 50 godina stvario je sve veću provaliju između znanja koje posjeduje prosječan čovjek i znanja koje posjeduju i koriste vladajuće elite.
Zaslugom biologije, neurobiologije i praktične psihologije, “sistem” ima pristup naprednom znanju o čovjeku i na fizičkom i na psihičkom planu. Sistem je u mogućnosti da bolje razumije običnog čovjeka nego što on poznaje sam sebe. To znači da, u većini slučajeva, sistem posjeduje više kontrole i ima veću moć nad pojedincem nego što pojedinac ima nad samih sobom.
