"Jedina nekorumpirana stvar danas, jedino što nam preostaje, jeste vjera u Boga. Ta vjera je neprolazna. Živimo u vremenima gdje nema empatije, gdje je čovjek nahuškan na drugog čovjeka – gdje je čovjek čovjeku vuk. Satjerani smo u prazan prostor; živi se u čeljustima praznine, koja nas guta i radi sa nama šta hoće. A molitva nam daje uputstva, čisti nas, govori nam šta dalje i podsjeća nas ko smo, ustvari.
Uprkos toj zaglušujućoj galami medija i marketinga, važno je sačuvati čovjeka u sebi. Ostati čovjek, dakle – jedina je mjera vrijednosti. A iščekivanje lijeka se uvijek čeka...", precizno je sročio u nedavnom intervjuu za beogradsko "Vreme", Zoran Kostić Cane frontmen kultnog benda Partibrejkersi.
Svjedoci smo posljednjih dana sve većem broju smrtnih slučajeva od koronavirusa u Sarajevu, a kao po nekom pravilu umrli su većinom bili ljudi plemenitog kova, koji su važili za ljudine, poštenjačine. Možda u tome ima nešto dublje. Možda. Možemo samo nagađati...
Midhat Imamović Mide, danas prerano na drugi svijet upućeni (iako bi me nagrdio zašto prerano, jer Allah zna najbolje), za one koji su ga poznavali, bio je sve kontra ovoga o čemu je Cane pričao, upražnjavajući tek ovo iz prve njegove rečenice. To što je Cane objelodanio, Midetu je jasno bilo odavno.
Bio je istinski vjernik, a takvi su danas najveća alternativa, nešto kao pankeri nekad. Nisu to ovi koji su pod utjecajem tektonskih poremećaja hrlili da ih neko vidi u džamiji da bi se svidjeli nekome "bitnom". Mide je bio čovjek koji nikome nikad vaz nikakav držao nije o vjeri, a imao je pravo to učiniti više nego mnogi.
Ni po čemu nametljiv, zbog čega vlasnici dnevnih novina neće imati bogzna kakve koristi od njegovog preseljenja jer neće imati čitulja kao neki prethodnici, godinama je vodio borbu za zaposlenje, golu egzistenciju. Iako u svemu bolji od raznih nikogovića, u jednoj stvari bio je itekako autentičan, a pitanje je da li to znaju čak i njegove kolege sa DIF-a.
Midhat Imamović, prelagani, jednostavni insan, od kojeg je teško ikoga ikad mogla glava zaboljeti, imao je takvu ruku kakvu je na košarkaškim terenima širom sarajevskog kantona bilo teško sresti. Koliko hoćeš šuteva, toliko koševa. Nestvarno. Jedina je nepoznanica bila koliko će lopti uletjeti "bez kostiju".
Kao djeca, njegovi vršnjaci i stariji konzumenti sportskih igrališta ostajali bismo zapanjeni, kako vještinom, tako činjenicom da Mide nikad nije ni pokušavao to kapitalizirati, izgurati ka profesionalizmu. A i to možda nešto dublje govori. Možda. O dječačkoj zaljubljenosti i posvećenost, iskrenoj igri...
(Brojni su svakako slučajevi gdje su bolji iz svoje dobrote ostajali "ništa", a gori postajali "nešto".)
Četvrti avgust 2020. počeo je buđenjem iz sna da bi se uronilo u košmar. Teška su ovo vremena, ratna. Ko je proživio period od 92. do 95. znaj taj osjećaj. Kada mu najmiliji otputuje na ratište, pa svaki dan i sat iščekuje kada će mu javiti da je ovaj s ratišta otputovao na bolji svijet.
Midhat Imamović i njegov otac, hadžija Mustafa, ostat će upamćeni po tragičnoj korona sudbini. Sin seli kada se ocu uči dženaza. Ljudi koji nisu bili šire popularni tako će postati simbol, a oni koji su ih poznavali dugo će biti zakočeni u nevjerici.
Ovaj autor htio je samo onima koji Mideta nisu poznavali, a možda će nabasati nekada na ovaj tekst, saopćiti svoju fasciniranost lahkoćom njegove ruke od koje je mekše i ljepše bilo jedino njegovo srce.
Eto to, ništa više.
