Vijesti

Selmo Cikotić i Sergej Ciknotić – Trifunović

Da bi se uopće bavili politikom morate zadovoljiti barem jedan od tri kriterija. Ili da imate ekstra jak želudac koji može i kamenje da vari, ili da ste prevrtljivac pemazan raznim bojama i lakovima ili naprosto - budaletina. Nije bitno da li ste doktor nauka, profesor, ljekar, novinar ili pak glumac - prethodne osobine apsolutno ne zavise ni od vaše naobrazbe niti zanimanja.

Ono što je najgore, od uspostave demokratskog sistema na našim prostorima uvjerili smo se da je najveći broj onih koji objedinjavaju sva tri stroga uvjeta. Uprotivnom, ako ste obdareni samo posljednjom karakteristikom, nema puno koristi.

Posmatrati sve te razne političare "nasuho", kada nema pretjeranih izbornih aktivnost ne nudi previše materijala za analizu, no to je vrlo kratak period.

Kako su izbori malo-malo barem negdje, ako ne u BiH, onda u regionu, jal presjednički, jal opći, županijski ili općinski... i kako krena kakva kampanja tako procvjetaju razni likovi.  Stari nas podsjete na njihovu sveprisutnost i podsjećaju šta su to uradili, izborili se za državu - to im je najčešći doprinos ljepoti života, ali i novi zablistaju u svojoj pitoresknosti i sa očaravajućim porukama.

Svuda izbori, svuda oko nas

Ove godine izbori su i u BiH, općinski doduše, ali i u Hrvatskoj i Srbiji, pa smo svjedoci posvemašnjim budalaštinama, u eter se odašilju razne nebuloze, ljudi razotkrivaju svoje tlapnje i paranoje, najčešće zapravo komplekse. Nijedno zanimanje ne omogućava lakše očitavanje psihološke strukture čovjeka kao politika.

Ono što je postala praksa svugdje u regionu je da se politike laćaju javnosti poznate ličnosti, valjda je to najlakši metod za lansiranje u orbitu. Ako me vole zbog mojih pjesama dovoljno je samo da artikuliram svoje stavove i to je to - ući ću makar u parlament.

Tako je Miroslav Škoro zapravo odlučio pobjednika predsjedničkih izbora u Hrvatskoj, a svoj kolosalan uspjeh (malo mu je nedostajalo da uđe u drugi krug) pokušat će kapitalizirati obezbjeđivanjem ozbiljnog koalicionog kapaciteta na predstojećim izborima. U njegovom slučaju ulazak u politiku itekako je imao smisla.

U BiH godinama se po skupštinskim klupamama mrcvare razni pjevači, kik-bokseri, voditelji, no dok je u fokusu imenovanje novog ministra sigurnosti u Vijeću ministara za šta je SDA predložila bivšeg ministra odbrane Selmu Cikotića, u Srbiji je, osim najnovijih umotvorina iz laboratorije Aleksandra Vučića, najzanimljivije pratiti epizode suludosti proslavljenog glumca i opozicionara Sergeja Trifunovića.

Ironija, ili ne, njemu teško je

U najnovijem izdanju svoga mentalnog posrtanja Sergej pjeva četničke pjesme s pseudoljevičarskim jaranima. Trifunović je prvo postavio video na svome Twitter profilu pa ga je izbrisao, kazavši kako je sve to bilo u ironičnom duhu. Ali, ipak ga je izbrisao.

I evo, prihvatimo li da je to istina, da malo ko Sergeja razumije u njegovoj provokativnosti, nemoguće je ipak ne zapitati se da li on razumije sebe uz toliki repertoar neshvaćenosti. Od divljanja automobilom, raznih gafova i psovki, preko napada na njega, do interpretacija suspektnih vokalno-instrumentalnih kompozicija.

U narodu bi se kolokvijalno reklo da je čovjek ciknuo, postao je žrtva sopstvene ambicije. Nekada je bilo nemoguće u istu rečenicu dovesti Škoru i Trifunovića, ali danas u usporedbi sa slavonskim bećarom pitanje je što je Trifunoviću sve to u životu trebalo. Jednim udarcem uspio je devalvirati svoju dosadašanju glumačku karijeru i uporedo postati najobičniji politički cirkusant i paradigma šizofrenosti srbijanske opozicije.

Posebna treba biti japija za politikom se baviti.