Potonuće "Titanika" je jedna od najpoznatijih pomorskih katastrofa u historiji. Tragedija je odnijela ogroman broj života i sve do današnjih dana ostala neiscrpna tema istraživačima, ali i inspiracija umjetnicima.
Čak i nakon svih ovih decenija mnoga pitanja u vezi sa nesrećom ostaju bez odgovora, a jedna naročito jeziva misterija često zaokuplja pažnju onih koji se i danas interesuju za slučaj ovog broda - kako to da uprkos ogromnom broju ljudskih žrtava u olupini "Titanika" nikada nisu pronađeni ljudski ostaci?
Šta se desilo sa "Titanikom"?
Većina ljudi zna da je luksuzni brod potonuo u vodama sjevernog Atlantika na svom prvom prekomorskom putovanju u noći između 14. i 15. aprila 1912. godine nakon što se sudario sa ledenim brijegom.
U katastrofi je stradalo mnogo putnika i članova posade. Koliko tačno? Ne zna se. Komitet američkog Senata koji je istraživao nesreću procijenio je broj mrtvih na 1.517. Britanci su pak tvrdili da je tačna brojka 1.503.
Statistički, najviše mrvtih bilo je među članovima posade - oko 700. Putnici treće klase, uglavnom sastavljene od imigranata koji su putovali da započnu nove živote u Americi, drugi su na crnoj listi - samo 174 od otprilike 710 putnika je preživjelo.
Najveći broj tijela onih koji su nakon potonuća ostali da plutaju na površini ledene vode tu su pronašli svoj kraj. Posade drugih brodova, pa i malih ribarskih čamaca pronalazile su ih sedmicama nakon tragedije.
Ali, šta je bilo sa tijelima nesretnika koji su ostali na brodu?
Istraživanje Jamesa Cameroona
James Cameron, režiser koji stoji iza blokbastera "Titanik" iz 1997. dugo je bio opčinjen stvarnom sudbinom broda. Od otkrića olupine 1985.godine Kameron je napravio zapanjujuća 33 zarona kako bi istražio olupinu, svaki put doprinoseći svom dubokom razumijevanju tragedije.
Upravo on je raspalio maštu teoretičara zavjere izjavom iz 2012. da je na olupini vidio "nula ljudskih ostataka".
"Videli smo odjeću. Vidjeli smo parove cipela, što bi snažno sugerisalo da je tamo u jednom trenutku bilo tijelo. Al,i nikada nismo vidjeli nikakve ljudske ostatke", naveo je Cameron u intervjuu.
Ovo je naročito zanimljivo ako se uzme u obzir da su istraživači i naučnici pronalazili ljudske ostatke na mnogo starijim olupinama.
Zašto to nije slučaj sa "Titanikom"?
Postoji savršeno logično naučno objašnjenje.
Odgovor na ovu misteriju leži u dubinama okeana i jedinstvenim uslovima koji vladaju u njemu. Robert Balard, okeanograf i čovjek koji je prvi otkrio olupinu "Titanika" 1985. misli da je ključ misterije u dubini.
"Titanik" leži na dubini od oko 3.800 metara.
"Problem sa kojim se suočavate na dubinama ispod 3.000 stopa (oko 914 metara) je da prolazite ispod onoga što se zove 'dubina kompenzacije kalcijum karbonata'. Voda u dubokom moru je nedovoljno zasićena kalcijum karbonatom, što je uglavnom ono od čega su kosti napravljene", objasnio je Balard u intervjuu iz 2009. godine.
Nedostatak kalcijum karbonata u dubokom okeanu znači da kada se meso sa tijela razgradi (ili ga pojedu morski organizmi) otkrivajući kosti, one počinju da se rastvaraju u vodi.
Kao što je Balard objasnio, na "Titaniku" i na "Bizmarku", a ti brodovi su ispod dubine kompenzacije kalcijum karbonata, kada stvorenja pojedu meso i izlože kosti, kosti se rastvaraju.
I zato, iako je olupina "Titanika" donijela bezbroj artefakata koji i danas pričaju priču o nesrećnom putovanju ovog broda, surovo okruženje okeanskih dubina se pobrinulo za to da se nikad ne pronađu ljudski ostaci. Oni koji su stradali postali su dio okeana
