Lionel Messi je šokirao svijet odlukom da napusti Barcelonu i ogoli istinu o katastrofalnom poslovanju katalonskog kluba pod vodstvom Josepa Marije Bartomeua. Paris Saint-Germain je ugrabio šansu i doveo najboljeg na svijetu ostavljajući fudbalske fanatike da se pitaju čemu onda sva Uefina pravila o finansijskom fair playu kad se Svecima dozvoljava ono što je drugima zabranjeno. Međutim, kako objašnjava ugledni bloger pod imenom „Swiss Ramble“, čuven po finansijskim analizama u svijetu fudbala, Paris Saint-Germain neće snositi nikakve posljedice, jer je sve što je radio – radio vrlo pametno. Zbog čega će vrlo vjerovatno bez problema proći svaku Uefinu kontrolu, ma koliko one nejasne bile običnom navijaču.
Krenimo stoga redom, analiza je podugačka i ne baš najjednostavnija.
Prvo treba reći da je u kasu pariskog kluba u 2020. godini ušlo 99.000.000 eura manje nego lani što je pad u visini od 15 odsto. Paradoksalno, klupski budžet za plate je skočio za 43.000.000 eura, odnosno za 12 odsto i sada iznosi 414.000.000. Tri puta je veći od Lyonovog, najbližeg pratioca u Ligi 1. U stvari, Paris Saint-Germainov trošak za plate predstavlja cijelih 29 odsto od ukupnog budžeta za zarade igrača u cijelom francuskom prvenstvu.
Kada poredimo sa Evropom, nije ipak najveći. Barcelona je – prije no što je sada prinuđena da reže troškove – na plate trošila 443.000.000 eura godišnje. Manchester City 401.000.000 evra, Real Madrid 378.000.000, Liverpool 371.000.000, Bayern 340.000.000, Manchester United 324.000.000, a Chelsea 323.000.000.
Ako uporedimo sa ukupim budžetom, PSG će na zarade igrača, umjesto dosadašnjih 56 odsto, trošiti čak 74 procenata ukupne zarade. Valja istaći da je to jedan od najnižih – najboljih drugačije rečeno – odnosa u Ligi 1. Monaco je recimo u 2020. na plate igrače trošio 194 odsto budžeta, odnosno skoro duplo više no što zaradi. U Evropi je situacija drugačija, gori odnos ima samo Milan sa 108 odsto, City je odmah tu sa 73 procenata.
U Ligi 1 je inače, po ugledu na špansku Primeru, planirano uvođenje limita od 70 odsto s tim da je ono zbog pandemije korona virusa odloženo za sezonu 2023/2024. Dovoljno vremena da PSG ispegla situacija.
TRANSFERI: A ŠTA SU RADILI BARCELONA, JUVENTUS, CITY, CHELSEA…
Ono gdje je PSG ipak bolji od evropske konkurencije je poslovanje na transfer pijaci. Njihova amortizacija jeste skočila za 16 odsto, sa 123.000.000 na 142.000.000 eura, dok je recimo u 2011. iznosila svega 14.000.000.
Kome nije najjasniji termin amortizacije: ako recimo za obeštećenje igrača platite 100.000.000 eura i date mu ugovor na pet sezona sa platom od 10.000.000 godišnje, godišnja amortizacija za taj transfer biće 30.000.000 eura. Odnosno, plata plus obeštećenje podijeljeno na broj godina u ugovoru. I tako sve do potpisivanja novog ugovora, a kako je Neymar recimo juna 2021. potpisao novi ugovor i tako produžio period u kome se amortizuje njegov 222.000.000 eura teški transfer, godišnji ceh Paris Saint-Germaina za Brazilca je pao sa 44.000.000 na svega 11.000.000 eura neto. Godišnja ušteda od 33.000.000 eura.
Naravno, niko drugi u Francuskoj ne plaća ni izbliza isti novac za amortizacije transfera. Monaco je recimo drugi sa 88.000.000 eura. Međutim, u Evropi sasvim drugačija slika: Barcelona je svake godine unaprijed opterećena sa 174.000.000 eura, Juventus sa 167.000.000, Manchester City sa 166.000.000, Real na 159.000.000.
PSG se jeste bahatio sa Neymarom i Kylianom Mbappeom, ali je u međuvremenu stao. Ako računamo posljednje tri godine, PSG je na obeštećenje igrača potrošio 560.000.000 eura bruto. Poređenja radi, Barcelona je potrošila čak 960.000.000 eura, Juventus 801.000.000, Chelsea 758.000.000. Ako računamo neto trošak – jer porezi nisu svuda isti – PSG je u tom periodu za pojačanja izdvojio 242.000.000 eura, skoro duplo manje od onoga što su trošili Manchester City (460.000.000) i Manchester United (432.000.000).
Ovo ljeto je dobar primjer: Messi, Sergio Ramos, Gianluigi Donnarumma i Georginio Wijnaldum, svi oni su stigli bez obeštećenja. Plaćeni su Achraf Hakimi (60.000.000) i Danilo Pereira (16.000.000). Prošlog ljeta Mauro Icardi je koštao još 50.000.000 eura, a Sergio Rico 6.000.000. Chelsea je recimo u istom periodu potrošio skoro 370.000.000 eura, Manchester City oko 290.000.000, gradski rival United oko 210.000.000, čak je i Juve dao više (160.000.000)… Sa druge strane, Real nije potrošio ni dinar.
PSG doduše nije zarađivao mnogo na transferima – samo 14.000.000 eura u posljednje dvije sezone – ali se ratosiljao ogromnih plata igrača poput Edinsona Cavanija, Thiaga Silve i Thomasa Meuniera. I tek će da prodaje, pošto su na transferi listi igrači poput Icardija, Andera Herrere, Rafinhe, Thila Kehrera, Pabla Sarabije, Idrisse Gueyea…
Naravno, zavisi od toga hoće li uspjeti da ih nekome proda. Gareth Bale je recimo napravio pakao od života Florentinu Perezu odbijajući da ode iz Reala, Barcelona se muči sa Philippeom Coutinhom…
Swiss Ramble tako procjenjuje – a njegove su procjene obično vrlo tačne – da će PSG-ov godišnji minus u knjigama iznositi svega oko 49.000.000 eura. Do korone, PSG je skoro pa redovno prijavljivao profit, ne veliki, ali ipak profit. Međutim, onda je u 2020. poslovao sa minusom od 125.000.000 eura, dobrim dijelom i zbog ranog kraja sezone u Ligi 1 kad je korona sve stopirala. Ali kako Uefa posmatra period od tri godine, minus pada na 53.000.000 po sezoni.
SVECIMA OD SPONZORA VIŠE NEGO SVIM OSTALIM FRANCUZIMA ZAJEDNO… I PREKO
Ukupan obrt je pao za 15 odsto, sa 659.000.000 na 560.000.000 eura, ali su i tako Sveci prihodovali više od trećine zarada svih klubova u Ligi 1. Konkretno, više nego Lyon (181.000.000), Marseille (119.000.000), Lille (95.000.000), Saint-Etienne (69.000.000) i Monaco (62.000.000) zajedno.
A sa Lionelom Messijem prihodi će samo skakati, iako Liga 1 nije baš konkurentna i toliko zanimljiva, pa je recimo od sponzorskih ugovora (287.000.000 eura) PSG i do sada zarađivao oko 100.000.000 eura više no ostalih 19 klubova Lige 1 zajedno. Toliko o ravnopravnoj igri.
Nije to naravno fer, ali u takvim okolnostima Messi je idealan adut da Nasser Al- Khelaifi ode kod sponzora i zatraži i bolje uslove. Pride, od Nikea će sve do 2032. godišnje dobijati 80.000.000 eura, dok sa Accorom ima 60.000.000 do 2022, ali sa opcijom da se saradnja produži na tri sezone. Sa Messijem u timu – nema sumnje da će svi trčati kod Al-Khelaifija. Juventusovi prihodi od sponzora su recimo poslije dovođenja Cristiana Ronalda skočili za skoro 50 posto. Kad bi PSG porastao za 25 odsto, to bi značilo i novih 70.000.000 eura godišnje u klupskoj kasi.
Prodavat će se i dresovi, ali tu ljudi treba da budu svjesni da klubovima ide samo 10 posto od dresova, osim ako sami ne obavljaju prodaju što je vrlo rijedak slučaj. Uglavnom to rade proizvođači, u ovom slučaju Nike, koji zato i daje 80.000.000 eura godišnje. Kad bi PSG prodao i 1.000.000 dresova više po cijeni od 100 eura po komadu zaradio bi svega 10.000.000 eura. Lijep novac, ne ključan, piše Mozzartsport.
TV PRAVA NAJVEĆI PROBLEM
Najveći problem Paris Saint-Germaina svakako su TV prava. U 2020. su dobili 150.000.00 eura, skoro 100.000.000 manje od Barcelone (249.000.000) ili Liverpoola (233.000.000).
Trebalo je da TV prava u Francuskoj poskupe za 60 posto, sa 760.000.000 na 1.200.000.000, ali Mediapro zbog ranog kraja sezone 2019/2010 nije mogao to da isplati, pa je ugovor poništen. Canal+ je preuzeo prava, ali će ih do 2024. plaćati svega 650.000.000 eura godišnje. Ako računamo i prenose u inostranstvu taj ugovor će biti vrijedan 725.000.000 evra, dok Premijer liga zarađuje 3.600.000.000, Primera 2.000.000.000, Bundesliga 1.400.000.000, a Serija A 1.300.000.000.
PSG je dosta dobio plasmanom u finale Lige prvaka 2020. godine (127.000.000 eura), s tim da je prihod od utakmica odigranih u avgustu prenijet na narednu sezonu, oko 47.000.000.
Prihod od ulaznica je pao za 20 odsto, odnosno za 24.000.000 eura, ali se sada očekuje skok, jer će zbog Messija barem VIP lože značajno poskupiti, a Al-Khelaifi je već pričao i o novom stadionu sa 80.000 mjesta naspram Parka prinčeva kapaciteta 50.000.
DUG MANJI OD VEĆINE I MAHERI IZ BAYERNA
Ono gdje PSG stoji veoma dobro je eksterni dug. Toga u Parizu nema, mada su obaveze prema vlasnicima iz kompanija Qatar Sports Investment skočile za 50.000.000 eura na ukupno 197.000.000. Neto dug je “svega” 125.000.000 eura. Mnogo gore stoji Tottenham sa dugom od 947.000.000 evra, Manchester United sa 599.000.000 ili Barcelona sa 480.000.000. Veći dug od Paris Saint-Germaina imaju i Inter, Juventus, Liverpool – svi bar 100.000.000 evra veći – pa i Arsenal i Atletico. Manji samo Milan, City, Chelsea, Borussia Dortmund i maheri iz Bayerna sa dugom od – nula eura.
Naravno, svega toga ne bi bilo da vlasnici iz Katara pred sezonu 2017/2018 nisu u klub upumpali 316.000.000 eura, ali već sada je jasno da je malo vjerovatno da će PSG snositi posljedice zbog dovođenja Messija. Jer čudnim i ne uvijek najjasnijima pravilima Uefa dozvoljava minus ako se ulaže u omladinski pogon (u slučaju Svetaca 24.000.000 eura), ženski fudbal (9.000.000) ili zajednicu, računa i inflaciju… Pa tako PSG u trogodišnjem period do 2020. čak ima i profit od 4.000.000 eura!
Dalje, Uefa je zbog korona virusa već objavila da će 2020. i 2021. godinu posmatrati odvojeno što će dalje olakšati klubovima da se prilagode novonastaloj situaciji. Pride, vlasnicima će biti omogućeno da svojim sredstvima pokriju minus nastao pandemijom, a to nije problem za šeike iz Katara.
SALARY CAP KAO RJEŠENJE
Finansijski fair play je tako doživio kolaps, pa se uveliko očekuje Uefin prijedlog o uvođenju salary capa po ugledu na NBA i MLB ligu. Konkretno, klubovima će biti dozvoljeno da na plate igrača troše do 70 posto zarade – ne profita – a za sve preko toga plaćat će porez na luksuz, koji će se dalje dijeliti “siromašnima”.
Ne treba zaboraviti ni da je baš Al-Khelaifi prvi stao uz Uefu kada su najveći evropski klubovi zaprijetili osnivanjem Superlige, te da mu je zbog toga ugled u Nyonu značajno porastao. Za očekivati je stoga da će i Uefa prilikom uvođenja salary capa pitati i PSG za savjet. A Svecima ni taj porez za luksuz neće biti preveliko opterećenje.
Čini se, dakle, da se polako vraćamo u vrijeme kada su najbogatiji vlasnici mogli da troše po volji. Kao nekad kad je “sedam sestara” vladalo Serijom A, ili kada je Roman Abramovič uzdrmao engleski fudbal, pa i kada su Real i Barcelona – dok je Španija živjela od njemačkih kredita – mogli da kupuju bez razmišljanja o posljedicama.
Sad je vreme za PSG, Manchester City i Chelsea.
