Jeffrey Dahmer jedan je od najporemećenijih serijskih ubica u historiji. Alkoholičar s naočalama iz Milwaukeea, Dahmer je ubio sedamnaest muškaraca i dječaka između 1978. i 1991. I ne bi samo ubijao svoje žrtve – on bi ih zlostavljao dok su bili i živi i mrtvi, raskomadao ih, rastvarao komade u ogromnim kacama kiseline, i ostavljao komadiće sa strane da ih pojede ili sačuva kao trofeje. Dobio je nadimak "Čudovište iz Milwaukeeja" s dobrim razlogom. Ako bi pisac beletristike smislio polovinu stvari koje je uradio, bio bi optužen da je pretjerao.
Ostale recenzije:
Najnovija Netflixova serija Ryana Murphyja naslovljena "Dahmer – Monster: The Jeffrey Dahmer Story" ide do krajnjih granica. Vrijedi spomenuti kao podsjetnik ono što se, zapravo, dramatizira i ovdje predstavlja entertainment, kao i na morbidnu fascinaciju koju savremeni gledaoci imaju ovom vrstom istinskog zločina. Šta to govori o umjetnicima i mrežama i platformama na kojima se nalaze? Šta o nama govori da smo spremni da platimo za privilegiju da budemo izloženi najgorem od onoga za šta smo sposobni?
Neke od žalbi su očigledne; postoji fascinacija u najekstremnijim ljudskim ponašanjima jer – nadamo se barem – izgledaju tako nemoguće daleko od naših svakodnevnih života. Gledajući na šta ljudi poput Dahmera ustaju, osjećamo se bolje u vezi sa sobom, o jednom trenutku kada smo slagali ili ukrali čokoladicu, ili šta god nas to drži u strahu i čini da se osjećamo užasnim. Dahmer čini da najneugodnija osoba koju poznajete izgleda kao Majka Tereza.
Ali ostaje pitanje zašto bismo željeli znati, možda posebno zašto bismo to željeli vidjeti u ovom obliku, koji nema dozu respektabilnosti koji pruža dokumentarni film. Pokušavajući da Dahmerovu priču i zločine prožete ljudskošću uokvirujući ih u perspektivi od njegovih žrtava, Murphyjeva najnovija serija postaje užasna parada bola, užasa i patnje.
Problem je što je serija dobra. Ne moralno, očigledno. Ali na tehničkom nivou, to je upečatljiv rad, pun sjajne glume i zapanjujućih vizuala. Dugogodišnji Murphyjev saradnik Evan Peters glumi Dahmera – sa nevjerovatnom sličnošću, mora se reći – kao neku vrstu androida koji se nazire, nekoga čija su emocionalna oštećenja i trauma umanjili svaki privid pravog čovječanstva. Govori kao da uvježbava replike u ogledalu, s ravnim afektom i bez uvjerenja. Ali kada njegove prave fantazije dođu do izražaja, Peters ih postavlja negdje između uzbuđenja i frustracije. Nasuprot sirovoj ljudskosti njegovih žrtava, efekat postaje odmah uznemirujući, a nakon toga neugodan, jer postaje jasno da je poenta uživati u patnji.
U nekoliko trenutaka tokom prve epizode, čini vam se kao da će serija tražiti osmijehe na vašim licima. Dahmer pokušava ukloniti loš miris koji se širi iz njegovog stana ostacima svinjskih kotleta, a zatim i mrtve tropske ribe. Kada njegova posljednja žrtva pobjegne i pozove policiju, Dahmer pokušava objasniti zašto nosi lisice kao "neku gej stvar". Njegova rutina "mi smo samo par homoseksualaca" je kao neka perverzna verzija onog Stevea Buscemija "Kako ste, djeco?" memea – čudovište koje glumi ljudsko biće, pokušavajući da se uklopi tamo gdje mu nije mjesto.
Poenta cijelog ovog dijela je da je Dahmer skoro uvjerio policiju. Ali pametnu publiku je teže zavarati. Vidjeli smo prepoznatljive glumce kako igraju jezive serijske ubice mnogo puta prije; srcelomac Zac Efron glumio je Teda Bundyja za Netflix, a u BBC-jevom filmu Četiri života, Stephen Merchant je glumio Stephena Porta, još jednog čovjeka knjiškog izgleda koji je silovao i ubijao mlade gej muškarce, u drugoj seriji koja je prvenstveno uokvirena – i, mora se reći, osjetljivije – oko žrtava.
Ali ne možete optužiti Dahmera za osjetljivost. To je tmuran poduhvat koji naizgled izlazi iz svoje rutine da testira granice onoga što će gledaoci podnijeti. Osjećat ćete se malo gadno, iskreno.
