Posvetio sam svoj život nuklearnoj energiji i uvijek sam bio ponosan što sam dio toga. Za mnoge ljude poput mene, tvornica Zaporožje naš je ponos i sudbina. Postoji šest snažnih blokova, otprilike polovica kapaciteta svih ukrajinskih nuklearnih elektrana i četvrtina cjelokupnog energetskog sektora zemlje. Prije rata ovdje je radilo 11.000 ljudi.
U Enerhodaru živi više od 50.000 ljudi. Skoro šest mjeseci živimo pod okupacijom. To je kao dvostruka okupacija - grad i nuklearna elektrana su zarobljeni.
Naša je vjera stalno na kušnji. Prije desetak dana bili smo sigurni da grad i stanovnici neće stradati. Ali na stanici već ima ranjenih od granatiranja. U gradu već ima žrtava.
Kolodvor i grad su gotovo jedna cjelina, jer su to mjesta gdje ljudi rade i žive. Stanica nastavlja svoju borbu za opstanak. Puna je ruskih vojnih vozila i vojnika. U pogonu su samo dva agregata, ne punim kapacitetom. Plaće se isplaćuju. Mnogi zaposlenici rade na daljinu.
U nuklearnoj industriji istražujemo svako odstupanje u radu opreme ili pogrešku osoblja. Nakon toga je potrebno poduzeti korektivne radnje. Sada se na stanici događaju takve ludosti, kao što je isporuka vojne opreme u turbinske dvorane energetskih jedinica, oštećenje opreme kao rezultat granatiranja teritorija stanice, pa čak, prema nekim informacijama, i miniranje zgrade.
Bilo je izvještaja o otimanju ljudi, uključujući radnike stanice. Teško je opisati osjećaj kada čitate o otmici osobe koju lično poznajete.
Situacija se dramatično promijenila prije 10 dana, kada su Rusi počeli pucati na kolodvor i periferiju grada. Pogodili su visokonaponski vod, zgrade na području stanice i skladište istrošenog nuklearnog goriva. Grad je nekoliko sati bio bez struje.
Od tada svaki dan i svaku noć čujemo tutnjavu artiljerijskih plotuna. Ponekad Rusi dovezu svoju artiljeriju toliko blizu da zvuči kao da pucaju u susjedno dvorište. Prozorska stakla drhte. Osjećaj je kao da se cijela kuća trese. Čak i oni koji ne vjeruju u Boga mole za svoje spasenje. Ponekad se to dogodi usred noći. Obična osoba ne može razlikovati zvukove artiljerijske paljbe i praska granate. Stoga se svaki put čini da je ovo eksplozija i da će sljedeći projektil pogoditi vašu kuću.
Znamo da gađaju suprotnu obalu Dnjepra – gradove Nikopolj i Marganec. Nekoliko sekundi nakon prve paljbe, aktivira se upozorenje na Telegram kanalima – u sklonište! Neko pokušava spasiti ljude dan i noć. Ujutro čitamo koliko je kuća uništeno i koliko je ljudi ubijeno i ranjeno. Ti su gradovi godinama našu nuklearnu elektranu doživljavali kao izvor smrtne opasnosti. Sada prava smrt leti od nas do njih. Možemo samo saosjećati s njima.
Enerhodar je mlad grad. Volimo i ponosni smo na to. Sada se čini da je ozbiljno bolestan. Odmah nakon invazije zatvoreni su vrtići i škole. Iako dječaci svakodnevno igraju košarku na igralištu ispred škole, dječji glasovi na ulici sve se manje čuju. Ovo je grad djece koja nestaju.
Okupatorske vlasti, s kojima se, na sreću, ne susrećem, tjeraju ljude da cijene pišu u grivnama i rubljima. Ne razumijem otkud ovdje rublji, osim onih koji su podijeljeni nekim penzionerima. Možda je to važan dio njihovih izvještaja Moskvi.
U gradu postoji hladna i topla voda i struja. U tom smislu uvijek smo bili pod zaštitom nuklearke. Umjesto tri mobilna operatera pojavio se ruski “no name” koji koristi domaću opremu. Nekoliko internetskih pružatelja usluga je vraćeno u rad, ali promet prolazi kroz Rusiju, uz sve ruske internetske zabrane i ograničenja.
Liječnici u bolnici primaju plate, ali, koliko znam, veliki su problemi s lijekovima. Bolje je ne razboljeti se u ovom trenutku.
Ovdje imamo i termoelektranu Zaporožje, najveću u Ukrajini. Zaustavljena je zbog oštećenja željezničkog mosta i nemogućnosti dovoza ugljena.
Svi jumbo plakati u gradu služe za rusku propagandu – prekriveni citatima Putina i frazama o jednom narodu – Rusu i Ukrajincu. Prije toga tamo su visjeli portreti sovjetskih generala iz Drugog svjetskog rata i heroja Sovjetskog Saveza. Ljudi ravnodušno prolaze.
Ruske zastave vise iznad gradske vijećnice i drugdje, iako izblijedjele.
Ljudi odlaze iz grada. Često primijetim da neko iz mog stambenog bloka nije viđen dugo. U svakom slučaju, svi pokušavaju djecu i žene poslati na neokupirani teritorij ili u inozemstvo. Prije dva dana moj susjed nije izdržao i evakuirao je svoju djecu. Možete se boriti protiv vlastitog straha, ali nemoguće je boriti se protiv straha u očima svoje djece.
Iz grada je moguće izaći, ali prije samo sedam dana na kontrolnom punktu u Vasiljevki, gdje prolazi linija razgraničenja, bila je kolona od hiljadu automobila iz raznih okupiranih područja i ljudi su tamo stajali nekoliko dana.
Muškarci ostaju. Većina njih rad u nuklearnoj elektrani doživljava kao svoju dužnost. Zaposleni u nuklearnoj elektrani u Ukrajini zakonski su izuzeti od služenja vojnog roka, tako da im je to kao služenje vojnog roka. Ali svejedno, djelatnici odlaze, uključujući i operativne.
Unatoč svemu, i dalje vjerujemo da će sve ovo uskoro završiti. Dok god vjerujemo, stanica nastavlja raditi, a grad nastavlja živjeti, piše Olexander koji živi u Enerhodaru za Guardian.
