Moderna teorija rata kristalno je jasna, da bi se postigao vojni, politički i propagandni cilj operacija mora biti kratka.
Iracionalni Vladimir Putin bio je siguran da će moderna Crvena armija, u koju je ulupao golema sredstva u proteklih 20 godine i čijim se moćnim oružjem silno hvali, u dan, dva ući u Kijev i na Majdanu istaknuti rusku zastavu.
"Ipak, budući da nije mogao iznuditi brzi poraz Ukrajine i nezadovoljan jedinstvenom i energičnom reakcijom Zapada, Putin je 27. februara naredio ruskim snagama nuklearnog odvraćanja da prijeđu na "poseban režim borbene pripravnosti".
Strateško umijeće
Pokazujući svoje strateške sposobnosti, Putin otvoreno prijeti i Ukrajini i NATO-u".
Tako situaciju detektira Jamestown Foundation, promišljalište koje se bavilo Sovjetskim Savezom, a sada Rusijom.
Ni to nije pomoglo. Zapad ostaje jedinstven, a Ukrajina otporna i prkosna.
Foreign Policy, ugledni časopis za međunarodne odnose, najavljuje naslovom "Rusija se priprema intenzivirati napad na Ukrajinu".
Ruska se vojska proteklih 30 godina i nije pretjerano proslavila. Da se ne vraćamo u doba debakla u Afganistanu. Obrazac ponašanja je Čečenija.
Gdje oklop i nadmoć u ljudstvu nije uspio slomiti otpor pa je tek Putin po dolasku na vlast operacijom masovnog napada s kopna i iz zraka i totalnog uništenja koja je rezultirala više nego groznim slikama iz čečenskog glavnog grada Grozni priveo rat kraju.
I formirao brutalnu kvislinšku vlast Ramzana Kadirova.
Napad na Gruziju 2008. godine bio bi obrazac modernog ratovanja da se ubrzo nije doznalo kolik je haos vladao u zapovjednom lancu. Posebno je upečatljiva informacija da su zapovjednici na terenu koristili privatne mobitele za komunikaciju jer se sistem veze raspao.
Nisu se proslavili
Ruski specijalci su na zlu glasu, ali nisu se proslavili ni u slučaju terorističke opsade kazališta Dubrovka u Moskvi u oktobru 2002. godine.
Nakon njihove akcije ostalo je više od 170 mrtvih. Izraelska operacija u Entebeu u Ugandi 1976. godine, nakon što je otet putnički zrakoplov u kojem su većina putnika bili Izraelci, trajala je 90 minuta, a od 106 preostalih talaca tri su poginula.
Ruski se specijalci nisu pokazali boljima ni u terorističkoj opsadi škole u Beslanu u kavkaskoj pokrajini Sjeverna Osetija, 2004. godine.
Možda je zato Putin u srednju Afriku poslao plaćenike skupine Wagner. Koji su se ozbiljno osramotili sudjelujući kao očekivana udarna sila snaga libijskog maršala Kalife Haftara u napadu na Tripoli. Razbile ih turske snage. Turska je članica NATO.
Hvaljena je ruska operacija u Siriji kojom je spašena glava lokalnog ubice vlastitog naroda Bashara al-Assada.
Vojne su analize pokazale da se taktika nije suštinski razlikovala od Čečenije: korištenje premoćne tehnike, napadi iz zraka, neselektivni (Rusi, za razliku od Amerikanaca i članica NATO, ne priznaju da su pogodili civilne ciljeve), a s kopna korištenje topništva i oklopnih snaga. Uz napade i s mora, neki čak i iz Kaspijskog. Demonstracija sile.
Razorna moć
Rusija ima moćnu vojnu silu, ali nema potrebnog strateškog znanja, sofisticiranosti da ostvari vojne ciljeve ne koristeći razornu moć.
Ne drže se mudrog Sun Tzua: "Nije vrhunac umijeća zabilježiti stotinu pobjeda iz stotine bitaka. Vrhunac umijeća je svladati neprijatelja bez borbe."
Jedan je od problema što su odluke u Drugom svjetskom ratu, ratu u Afganistanu i sada u Ukrajini donosili politički lideri koje nisu zabrinjavali gubici niti su gradili stvarnu strategiju (Brežnjev je 1979. godine već bio senilan).
Putin ne želi vojnu pobjedu, on želi ostvarenje političkog cilja, podjarmljivanje Ukrajine, dokaz ispravnosti njegove teze o zemlji koju su okupirali neonacisti. Ideja je bila osramotiti vlast u Kijevu i pojaviti se kao spasitelj države. To je propalo.
Jedan od problema s kojim se ruska vojska suočava su i vojnici. Riječ je i dalje većinom o ročništvu, obaveznoj vojnoj službi koja se u nizu dosadašnjih slučajeva nije pokazala idealnom opcijom.
Ključno pitanje, koje također otvara Sun Tzu, a zatim i svi ostali vojni teoretičari, je moral. Koji je kod profesionalne vojske povezan s obavezom ispunjavanja odgovornosti i zadatka koji je preuzela.
Poput liječništva, koje će ispunjavati svoju misiju upravo u najtežim uvjetima možda i na najbolji način. Dijelom je to bilo vidljivo kod američkih vojnika u Siriji, pa i Afganistanu.
Rusija ima i dio profesionalne vojske, ali manji. Ročništvo nije sklono ofanzivnim vojnim operacijama jer im je, u većini slučajeva, cilj vratiti se kući kad rok istekne.
I to je problem s kojim se ruska vojska svakako suočava u Ukrajini. Pa bi se moglo očekivati veće aktiviranje profesionalnih snaga.
Sada slijedi alternativa: napad svom silom, neselektivno, masivnim napadima (zato ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenskij poziva na formiranje zone zabrane letenja iznad Ukrajine - u Iraku je nakon prve Pustinjske oluje 1991. godine omogućila sigurnost Kurdima).
Kakve Ženevske konvencije, Povelja UN-a, sve to pada u vodu pred obavezom da se ispuni Putinova želja. Za to je potrebno više napada iz zraka, još više raketa, projektila.
Više muke i jada
Još više muke i jada za ukrajinske civile. Moskva drukčije ne zna. Ovo je tačka u kojoj Putin podsjeća na Hitlera koji krajem rata preuzima sve zapovjedništvo. Što je pomoglo porazu nacizma.
U tom je kontekstu interesantno razmišljanje koje su u uglednom časopisu Foreign Affairs iznijeli Andrej Soldatov i Irina Borogan.
"Sada, kad se napad razvio u cjelokupnom nasilju, implikacije nove vojne strategije Kremlja postaju jasne. Ne samo da kampanju oblikuje vojska koja je otvoreno prihvatila rat – što veći, to bolje.
Vodi Šojgu (Sergej, ministar odbrane), čovjek koji je do sada doživljavao samo uspjehe (misli se na Siriju) i koji nema odgovarajuću vojnu obuku da shvati da pobjeda na bojnom polju, koliko god bila impresivna, ponekad može dovesti do još većeg političkog poraza."
Razmišljanje temelje na tezama Sun Tzua.
"Dakle, u ratu je bitna pobjeda, a ne otegnute operacije. Zato je general koji vlada ratnim umijećem gospodar sudbine naroda i o njemu ovisi nacija."
Moguće je, dakle, da Rusija ostvari plan i okupira Kijev. Što bi moglo dovesti do kraha jedinstvenog zapovijedanja ukrajinskom vojskom.
Dan poslije
Tada na scenu stupa pitanje s početka teksta: koji je plan Moskve za dan poslije dana poslije, pada Kijeva. Možemo očekivati formiranje kvislinške vlade, moguće lišavanje slobode sadašnjih lidera, likvidacije nisu isključene, scenarij iz Čečenije, ali Ukrajina je puno veća i teže ju je cijelu kontrolirati brutalnošću.
Prostori na istoku zemlje, većinski rusofoni, vjerojatno će prihvatiti promjenu vlasti. Ali neumitno je da će se u tom slučaju preostale ukrajinske vojne jedinice prebaciti u mod gerilskog ratovanja koje će podržavati Zapad.
SAD ima bogata iskustva iz borbe protiv Sovjeta u Afganistanu i borbe talibana protiv Amerikanaca u Afganistanu.
"Okupacijske snage bit će podvrgnute uznemiravajućim napadima s ciljem nanošenja žrtava i potkopavanja vojne discipline", piše Douglas London, bivši časnik CIA-e u Foreign Affairs.
Rusija se nikad nije znala uspješno boriti protiv takvog oblika ratovanja. Ali, kako upozorava jedan američki vojni zapovjednik, takav razvoj događaja otvara novu prijetnju miru u Evropi jer će Zapad aktivno pomagati gerilske borce.
Što će Putin smatrati otvorenim neprijateljstvom. A on je nuklearno oružje stavio u stanje pripravnosti.
