Film

Raportova recenzija nedjeljom│The Last Duel: U testosteronskom svijetu krvavih bitki, jedna žena je najžešći ratnik

The Last Duel je veliki, novi, studijski film koji nije ni franšiza, ni reboot, ni nastavak. Dolazi u trenutku kada svi nestrpljivo žele da se vrate u kino. Novi srednjovjekovni ep Ridleya Scotta stiže s puno truda, a iako nije baš impresivan, barem uvjerava da iskustvo gledanja filma u kinu još nije mrtvo.

Ostale recenzije:

James Bond: No Time to Die

Squid Game

Malignant

Clickbait

Shang-Chi i legenda o deset prstenova

Zasnovan na istoimenoj knjizi Erica Jagera, The Last Duel (Posljednji duel) pruža kontekst za posljednji francuski sudski dvoboj. Sir Jean de Carrouges (Matt Damon) tvrdi da je njegovu suprugu silovao Jacques Le Gris (Adam Driver). Potonji opovrgava optužbu i kralj pristaje da padne krv kako bi se riješila stvar.

Predstavljanje srednjeg vijeka obično gravitira prema jednoj od dvije polarne pretpostavke. Ti ljudi su bili poput nas, ili su ti ljudi bili nespoznatljivi vanzemaljci, sa životima koji su nama nedokučivi. Scenarij Nicole Holofcenter definitivno spada u prvu grupu.

Sigurno nema ništa loše u poređenju uslova za žene u srednjem vijeku i onih sa kojima se žene danas suočavaju. Ali ako je to krajnji cilj ovdje, a djeluje da jeste, zašto se zadovoljiti "Rašomonskom" strukturom? (omaž čuvenom Akiri Kurosawi, koji je prvi isprepleo tri različite narativne perspektive oko jednog te istog događaja u potrazi za konačnom istinom.)

The Last Duel i problem sa Rashomonskom strukturom

Centralna tema Kurosawinog filma koji se često oponaša je da je sjećanje subjektivno. Da verzija priče svake osobe čini da on ili ona izgleda bolje i da ničija priča nije objektivno istinita. U ovom materijalu zasigurno postoji priča o Rashomonu, ali potpuno je razraditi značilo bi dopustiti publici da preispita žensko gledište. Pa čak i ako osnovne činjenice nisu sporne. Film jednostavno nije zainteresovan za to.

Umjesto toga, postavlja se da su tumačenje Le Grisa i tumačenje de Carougesa neraskidivo uvjetovani njihovom okolinom, istinošću onoga što su im društvo i crkva govorili cijeli život. Film postaje optužnica protiv infrastrukture koja širi dezinformacije, a ne tragedija o efektima koje dezinformacije mogu imati na inače dobronamjerne ljude.

Drugi problem sa Rashomonovom strukturom je taj što nepotrebno napuhuje film. Kada prva naslovna karta označi prvo poglavlje koje će biti "istina" sa stajališta Jeana de Carougesa, više-manje znamo koje će biti drugo i treće poglavlje. Čak i dok traje prvo poglavlje, lako je identifikovati koje će se scene ponoviti. A time i kako će se događaji na drugi način tumačiti.

Posljednji duel možda se postavlja da ljudi govore istinu onako kako je vide, ali nas nikad ne poziva da gledamo na perspektivu kao na nešto više od perceptivnog zatvora koji sami stvaramo.

I uza sve to, film se završava mnogo dvosmislenije nego što se očekivalo i ispao bi dosta bolje da je više ambivalentnosti kraja ušlo u sami film, ali glumci su dobri, a film ne romantizira nasilje, bilo fizičko ili seksualno.

Sa 83 godine, vještina Ridleya Scotta za snažna filmska djela koja prenose publiku u različite svjetove i vremena nije oslabila. Bez obzira na to, moć filma bit će na testu jer je film psihološka analiza likova jednako koliko i krvavi ep koji zalazi u politiku pričajući o porezima i prolijevajući krv za nezahvalne gospodare i vazale.

U doba streaminga, nadahnuti ljude da napuste svoje dvorce za takvu vrstu dvoboja izgleda kao bitka koju će The Last Duel teško dobiti.

Film je dostupan u Cineplexx i CineStar kinima