Ono što prodaje, ali i ograničava filmove o Herculu Poirotu je da tačno znate što dobivate. Vremensko razdoblje i ton toliko su ukorijenjeni da je potrebna svježa ekipa sumnjivaca s A liste i nova scenska lokacija kako bi se svaki razlikovao od prethodnog. Svaka čast Kennethu Branaghu, koji je filmu Haunting in Venice dao šokantno drugačiji ugođaj čak i uz sve potrebne ritmove.
Ostale recenzije:
Prva mala promjena koju su napravili Branagh i pisac Michael Green jest vremensko razdoblje: suprotno tradicionalnom međuratnom okruženju Agathe Christie, ovo se događa 1947. Poirot (Branagh) se povukao iz detektivstva, na veliku žalost mnogih potencijalnih klijenata koji noću kampiraju pred njegovim vratima i odbija ih njegov tjelohranitelj Portfoglio (Riccardo Scamarcio).
Ali dolazak njegove prijateljice Ariadne Oliver (Tina Fey), spisateljice krimića, vraća ga u iskušenje. Ona želi da on razotkrije rad vidovnjakinje gospođe Reynolds (Michelle Yeoh), koja je organizirala seansu za Noć vještica u raspadajućem palazzu ožalošćene operne dive Rowene Drake (Kelly Reilly).
U Haunting in Venice postoji jezivija energija, zaplet je prepun ne samo ubistava nego i mogućih paranormalnih događaja, koji nisu u skladu sa standardnim whodunnit vibracijama, Poirot se bori odvojiti duha od stvarnosti.
Kako bi naglasio jezivost, Branagh daje oduška svojoj dugogodišnjoj slabosti prema nizozemskom uglu, naginjući kameru na sve strane, tražeći najjezivije uglove olujom razorene palače, dok snimatelj Haris Zambarloukos drži osvjetljenje na pravoj strani prljavog.
Oko Branaghova pouzdanog Poirota, mješovita je postava. Fey Oliverovoj unosi ekscentričnu energiju, dok se Reilly čini i delikatnom i očajnom. Ali Yeoh ne može učiniti ništa više od poziranja, davanja neodređeno zlokobnih izjava i da je vrijeđaju i Poirot i Oliver. Ponovno suparništvo Jamieja Dornana i Judea Hilla iz Belfasta daje potonjem više posla, čudno, iako je Dornan prikladno nervozan kao veteran s PTSP-om.
Na kraju se Haunting in Venice ipak svede na okupljanje preživjelih radi velikog otkrića i nemoguće zamršenog objašnjenja. Neke stvari su bitne i ne treba otkrivati previše. Ipak, ova nova taktika prepisivanja opskurnih Christiejevih romana s divljim odustajanjem stvarno obećava.
